Američka tvrtka "Raytheon", koja proizvodi kompleks protuzrakoplovne obrane "Patriot", objavio je izvještaj koji pruža informacije o učinkovitosti njihovih sustava, a koji je koristio podatke koje je prikupila Vojska Saudijske Arabije. Naime, od 2015. godine je presreteno više od 100 jemenskih raketa sovjetske proizvodnje. Ako se uzme u obzir i "aktivnost" raketnih sustava "Patriot", koji se nalaze u sastavu Vojske Ujedinjenih Arapskih Emirata, broj uspješnih presretanja dostiže brojku od 150 balističkih raketa.
Međutim, postavlja se racionalno pitanje, s koliko raketa je izvršeno ovo presretanje, i koliko ih je probilo obranu, tj. došlo do svog cilja?
Jemenski pobunjenici, naoružani sovjetskim raketama klase zemlja-zemlja, kao i njihovim sjevernokorejskim replikama, raketirali su teritorij Saudijske Arabije i ostalih zemalja koje čine tzv. antihutsku koaliciju. Najčešće su to bile stare sovjetske rakete tipa "Scud"*. Ova raketa je u jedinice sovjetske vojske ušla u operativni sastav još davne 1962 .godine, godinu dana nakon prvog leta čovjeka u svemir, koji je izveo čuveni sovjetski kozmonaut Jurij Gagarin. Raketa se navodila inercijalnim putem i bila je poprilično neprecizna. Njezino odstupanje od ciljane mete je iznosilo i do 400 metara, tako da je jedino opravdano bilo da ovakve rakete nose atomske bojeve glave koje mogu anulirati ovakvu nepreciznost prilikom njihovog pada i udara u tlo. Međutim, zemlje Bliskog istoka su u ovoj raketi dometa 300 km, na kojoj je bila instalirana bojeva glava težine 1000 kg, vidjeli izuzetan tehničko-tehnološki potencijal, tako da su ih oni masovno kupovali, pa i besplatno dobivali od tadašnjeg SSSR-a, koji nije bio zainteresiran za prodaju ovih raketa, već za njihovu donaciju, što je recipročno dovelo do sve većeg političkog utjecaja SSSR-a u ovim zemljama. Naravno, eksportne verzije ovih raketa nisu imale nuklearne bojeve glave, nego samo klasične/konvencionalne.
Wikipedia
S vremenom su bliskoistočni inženjeri naučili "modificirati" ovu raketu. Njezin operativni domet je povećan smanjenjem težine bojne glave i postavljanjem dodatnog spremnika za gorivo. Tom prilikom je bilo sasvim jasno da će se istovremeno i preciznost ovih raketa značajno pogoršati, uz odstupanje od cilja i do 1000 m.
Skuplja dara nego maslo
Za borbu s ovim projektilima američke saveznice na Bliskom istoku su nabavile po njima "najbolji proturaketni sustav na svijetu" MM-104 "Patriot". Međutim, ispostavilo se da ovaj kompleks u praksi i nije baš toliko učinkovit protiv taktičkih balističkih raketa. Prema izvještajima koji su dolazili s ovog prostora, da bi se presrela jedna raketa "Scud" u prosjeku su trebale biti lansirane četiri rakete iz sustava "Patriot". Kada se zna da svaka raketa vrijedi najmanje 3 milijuna američkih dolara, dobiva se zbir od 12 milijuna dolara, koja se mora potrošiti da bi se "sigurno" presreo jedan balistički projektil R-17, koji vrijedi jedva nešto više od 200 000 dolara. Dakle, čak 60x jeftinije od raketa presretača. Upravo zbog ove drastične činjenice u disproporciji cijena koja može uvelike opteretiti vojni proračun i najbogatijih država (u slučaju ozbiljnijeg napada s većim brojem ovih raketa, samo na troškove njihovog obaranja može se u jednom danu potrošiti gotovo pola milijarde dolara) Izrael je odustao od daljnje nabave "Patriota" i krenuo u razvoj vlastitog sustava proturaketne obrane.
Sjedinjene Države usvojile su u naoružanje raketni sustav "Patriot" sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća. Do danas postoje četiri verzije kompleksa - Patriot, Patriot PAC-1, Patriot PAC-2 i Patriot PAC-3. Marketinškim smicalicama, koji su na zapadu usavršene do maksimuma, ova tvrtka je ovaj kompleks predstavila svemogućim. On je, po njihovim tvrdnjama, mogao oboriti sve što leti u zraku. Međutim, došla je 1991. godina, kada se u praksi otvorio nepremostivi jaz između marketinških tvrdnji proizvođača da pored njihovog proizvoda praktički ni ptica ne može proletjeti, i realnih pokazatelja na fronti.
Marketing stvara čuda
Za vrijeme rata u Perzijskom zaljevu Irak je kao odgovor na agresiju na svoj teritorij masovno raketirao američke vojne baze koje su se nalazile na teritoriju Izraela i Saudijske Arabije. Ovi napadi su uglavnom izvođeni modificiranim verzijama starih sovjetskih balističkih raketa tipa "Scud". Da bi se ovi napadi spriječili, u regiju je hitno prebačeno nekoliko baterija raketnog sustava "Patriot". Međutim, unatoč tome ovi sustavi nisu mnogo pomogli. Prema različitim procjenama, broj uspješnih presretanja bio je između 30 i 50 posto, što je bio skandalozan podatak za tada "najbolji protuzrakoplovni sustav na svijetu".
Ponedjeljak, 25. veljače 1991. godine, bio je crni dan za američke vojnike. Tada je nekoliko iračkih raketa "Scud" uspjelo probiti obranu "Patriota" i pogoditi bazu na teritoriju Saudijske Arabije u kojoj su se nalazi američki marinci. Tom prilikom je izbačen iz stroja gotovo cijeli bataljun vojske. Na licu mjesta je poginulo 28 američkih vojnika, dok ih je nekoliko stotina teže ili lakše ranjeno.
Tvrtka "Raytheon" je na sve načine pokušavala ublažiti svojevrstnu blamažu njihovog precijenjenog proizvoda. Oni su uskoro izašli s analizom da u stvari nije bio problem u raketama, niti i sustavu kada se on sagleda u cjelini. Problem je bio nedovoljno razvijen softver za navođenje raketa, koji je implementiran na kompleks, a da isti još nije dovoljno usavršen. Iz tog razloga je veliki broj raketa promašio metu, isticali su stručnjaci ove kompanije.
Inženjeri ove kompanije su se pravdali činjenicom da je u pitanju bila tek modernizirana verzija ovog sustava Patriot PAC-1, koja još nije bila dovoljno usavršena. Konkretno, kod ove verzije je vjerojatnost uništenja balističkog cilja jednom raketom, kakav je npr. raketa "Scud", od 0,3-0,4, i to pod uvjetom da nema elektroničkog ometanja. Dakle, da bi se 100% oborila jedna raketa "Scud", bilo je potrebno lansirati najmanje tri rakete "presretača" iz kompleksa Patriot PAC-1.
Suočavajući se s očitim problemima s verzijom sustava PAC-1 i njezinim lošim rezultatima na koje je ukazao čak i Pentagon, američki inženjeri su se bacili na posao i uz veliki trud uspjeli proizvesti varijantu PAC-2, a nešto kasnije i PAC-3. Ponovo se usijala marketinška ofenziva. "Ovaj put imamo sustav koji neprobojan", slavodobitnički su tvrdili ljudi iz kompanije "Raytheon". Bogate arapske monarhije su opet povjerovale u riječi svoji američkih "prijatelja" i još jednom odriješile kesu. Međutim, ponovo se u praksi pokazalo da su jedno riječi američkih menadžera, napisane u bogato ilustriranim propagadnim brošurama koje su vezane za ovaj sustav, a drugo realna situacija na terenu. Prema različitim podacima, stupanj učinkovitosti je i kod najnovije verzije kompleksa PAC-3 u velikoj mjeri odstupao od tehničkih specifikacija koje su objavljene u dokumentima tvrtke. U uvjetima apsolutne tehničke dominacije, gdje protivnik nema adekvatne mjere, a ni znanje da zbuni proturaketne sustave (lažni mamci, sustav za elektroničko ometanje i sl.) Najnovija varijanta PAC-3 je imala uspješnost presretanja od 0,25 do 0,50 po jednoj raketi. Dakle, ponovo se trebalo lansirati najmanje 2-3 rakete da bi se tamo neki vremešni "Scud" koji je, figurativno rečeno, "sklepan u nekoj pećini u brdima Jemena", presreo i oborio.
Bogati arapski šeici sada žele da im isključivo S-400 brani državu
Stoga nije iznenađujuće što su samo "usijane" glave spremne nabaviti raketni sustav "Patriot". Još su možda samo Poljaci spremni od Amerikanaca kupiti ovaj sustav, i nitko više. Naime, ova država ima namjeru kupiti osam baterija najnovije verzije sustava "Patriot", za ukupnu sumu od oko osam milijardi dolara. Pri tome ova kupovina predstavlja svojevrsnog "mačka u vreći" jer ugovor predviđa da će Poljaci dobiti ove sustave tek za 6-7 godina.
S druge strane, prebogati šeici iz Saudijske Arabije, koji su na svojoj koži osjetili svu blagodat poslovanja s Amerikancima kada je u pitanju ovaj sustav, odlučili su treći put ne nasjesti na isprobani "štos" američkih slatkorječivaca. Oni su se odlučili okrenuti drugim proizvođačima, i napokon nabaviti kompleks koji će u stvarnosti zaštiti njihov teritorij, a na kraju krajeva postati i financijski isplativ. Oni se žele okrenuti ruskom naoružanju i nabaviti ruski kompleks PZO i PRO S-400 "Trijumf".
Kada se govori o financijskoj isplativosti, treba napraviti usporedbu u cijenama, kada su u pitanju ova dva konkurenta na svjetskoj tržnici naoružanja. Prema ugovoru koji su Poljaci potpisali sa SAD-om oko isporuke raketnog sustava "Patriot", njih će nabavka 32 lansirne jedinice koštati 8 milijardi dolara. S druge strane, prilikom nabave šest diviziona S-400 (oko 48 lansirnih jedinica) za potrebe kineske vojske, ukupan ugovor iznosi 3 milijarde dolara. Dakle, razlika u cijeni je ogromna, pa čak i za bogatu zemlju kao što je Saudijska Arabija.
S-400 je za čitavu generaciju napredniji od svog zapadnog takmaca
Što se tiče borbenih vrijednosti, treba krenuti od godine proizvodnje posljednje verzije kompleksa Patriot PAC-3 i S-400. Ovaj prvi je napravljen prije ravno 20 godina, dok je S-400 u operativnu uporabu ušao 2007. godine. Dakle, za čitavo jedno desetljeće je mlađi od PAC-3. Za tih deset godina razlike značajno je napredovala tehnologija izgradnje ovih ultra-sofisticiranih borbenih sredstava, tako da je S-400 na tom planu apsolutno superiorniji u odnosu na svog konkurenta.
S druge strane, univerzalnost američkog kompleksa je mnogo veća nego kod ruskog konkurenta. Međutim, ovo ne predstavlja prednost, nego negativnu karakteristiku. Patriot ima univerzalni radar koji služi za otkrivanje ciljeva, ali i za navođenje raketa na njih. Ove dvije funkcije koje su primijenjene na jednom radaru u velikoj mjeri negativno utječu na njegovu učinkovitost, posebno kada se uzme u obzir daljina otkrivanja letećih objekata koja je značajno manja nego kod čistokrvnih promatračkih radara. Kod raketnog kompleksa S-400, ove dvije funkcije su podijeljene na dva zasebna radara. Štoviše, tu je i treći radar, koji ima zadatak otkriti teško uočljive niskoleteće ciljeve. Pri tome, maksimalni domet detekcije dostiže čitavih 600 km.
Što se tiče samih raketa, PAC-3 ima tri rakete: jedna za borbu protiv aerodinamičkih ciljeva i krstarećih raketa, i druge dvije za borbu protiv balističkih raketa. Upravo iz tog razloga američki kompleks ima vrlo ograničene sposobnosti kada su u pitanju krajnji dometi rakete prilikom presretanja po visini i daljini. Jedna od posljednjih modifikacija rakete za PAC 3 je opremljena kinetičkom bojevom glavom koja uništava cilj pomoću mehaničkog udara.
S druge strane, borbeni komplet S-400 se sastoji od sedam raketa, i svaka je specijalizirana za poseban tip cilja koji se može pojaviti u zračnom prostoru. Ova podjela je razumnjivo daleko učinkovitija i dovela je do toga da je učinkovitost uništenja cilja jednom raketom daleko veća kod S-400 nego kod kompleksa Patriot PAC-3. Kod S-400 ona iznosi 0,9 za cilj veličine lovačkog zrakoplova, i čak 0,8 za balističku raketu koja ima domet i do 3500 km. Pri tome su daljine uništenja aero-balističkih ciljeva daleko veće nego kod Patriota PAC-3, i slojevito pokrivaju kako srednji tako i veliki doseg.
*Izvozna verzija ove rakete predstavlja modifikaciju jednostupanjske balističke rakete zemlja-zemlja kratkog dometa R-17, koja koristi tekuće gorivo.