Smrtonosna dubina

Reuters
Prije 15 godina, 12. kolovoza 2000. Kursk, najmodernija nuklearna podmornica iz Sjeverne flote, potonula je u Barentsovom moru tijekom vježbi. Dvije eksplozije u razmaku od dvije minute poslale su podmornicu i 118 članova posade na dno mora. 95 ih je umrlo odmah, a preostala 23 člana preživjela su dva udara, sakrila se i proživjela još 8 sati.

Rusija je saznala za tragediju 14. kolovoza u jutarnjim satima. "U Barentsovom moru je došlo do nesreće. Podmornica se spustila na dno", prenijele su novinske agencije. Istog dana ekipa Sjeverne flote izjavila je da je veza s posadom uspostavljena, i da je vjerojatno došlo do nekog kvara. U danima koji su uslijedili dubokovodni spasilački aparati su se pokušavali "zakačiti" za Kursk, ali bez uspjeha. Neuspjeh je objašnjen jakim strujama, lošom vidljivošću i nakrenutošću podmornice.

Podmornica je otvorena tek 21. kolovoza uz pomoć stranih stručnjaka. Kazneni postupak povodom tragedije nuklearne podmornice Kursk i pogibije 118 mornara zatvoren je 2002. godine uz obrazloženje da nije bio u pitanju nikakav prekršaj. Istraga je došla do zaključka da je eksplodirao neispravni torpedo iz kojeg je curio vodikov peroksid, a zatim je izbio požar i izazvao eksploziju streljiva. Danas, 15 godina kasnije, članovi obitelji poginulih mornara još uvijek ponavljaju iste riječi: "Nećemo skoro saznati što se tamo zaista dogodilo, ali najvažnije je da znamo da se oni nisu mučili i da ni za što nisu krivi".

 

Mjesto tragedije

"Nadale smo se da su živi"

"Ako hoćete znati kako je izgledao, evo pogledajte - to je njegova vjerna kopija", kaže Lidija, majka starijeg poručnika Andreja Panarina, i pokazuje kćer Olgu.

Andrejeva obitelj se bojala da će on iz vojske odmah biti poslan u Čečeniju, Osetiju ili Abhaziju. Postojala je, kažu, vjerojatnost da se to dogodi, jer je to bilo "nezgodno vrijeme". Ali on je imao sreće: upisao je vojno-pomorsku školu, a zatim je raspoređen u Sjevernu flotu, u Vidjajevo, gdje je podmornica Kursk bila bazirana i odakle se otisnula na svoju posljednju plovidbu.

Obitelj Panarin saznala je za tragediju iz vijesti, kada još nitko nije govorio da je to tragedija. Nisu ni znali da je Andrej bio na Kursku.

"Mi smo bile uvjerene da je on na Voronježu. To je podmornica slična Kursku, samo malo starija", kaže Lidija. "Telefonirali smo tamo, i rečeno nam je da Andrej nije kod njih. A kada smo saznale da je na Kursku, sve smo ostavile i 19. kolovoza smo bile u Vidjajevu.

Mismose zaistanadaledasusvioniživi,iotišlesmosamodagavidimo ipodržimo...",kažeOlga.

Tamo,uVidjajevu,svisunosili injekcije ilijekove zasmirenje."Meni nijebilološe,aliOljame tjeraladapopijemneštozasmirenje.JasamsenadaladaćeseAndrejpojaviti,izaštobihja prednjimizgledalakaodamijeloše?",živosesjećaLidija,aOlgadodaje: "Znate,onjebioveselenaravi,uvijek bi izašao izsvakenezgodnesituacije.Mismo doposljednjegtrenutkavjerovaleda svetonijeistina,daćeseon sigurnoizvući".

Roniocisu25.listopada2000.godineiznijelinapovršinu12tijelaizdevetogodsjekakojijesmještenukrmipodmornice.AndrejPanarinjebioučetvrtomodsjeku.Njegovotijelosusostalimtijelimaizvukligodinudanakasnije.Nisupronađeniostacitrojicemornara.LidijajesamaotišlaidentificiratiAndrejevotijelo.


Sačuvati sjećanje

Sofiju Dutko smo sreli u peterburškom stanu. Sjedi i u rukama drži knjigu "Sjećamo se svakoga od njih". Ona je nekoliko godina prikupljala novac za tu knjigu. Na kraju su pomogli umirovljeni podmorničari. "Sjećanje je najvažnije", kaže Sofija.


"Pišem u potpunom mraku. Mislim da nema nade za nas. Nadam se da će netko naći ovu poruku. Bok svima, nada umire posljednja. Kolesnikov"


Zidovi osvijetljene sobe puni su Sergejevih fotografija. On je bio stariji pomoćnik zapovjednika. Centralno mjesto među fotografijama zauzima podmornica u moru. U hodniku  još stoji kofer. Članovi obitelji poginulih mornara žive u susjednim zgradama. Po predsjedničkom ukazu svima su tada dodijeljeni stanovi u peterburškoj novogradnji. Sofija se nerado sjeća kolovoza 2000. godine.

"Stalno su nas okupljali u Domu časnika, i stalno su govorili da je veza s podmornicom uspostavljena, da su oni živi, ​​da imaju kisika..."

Zaključak istrage njoj ne djeluje uvjerljivo. Sofija još uvijek smatra da su ih predugo pokušavali spasiti, i da nisu odmah prihvatili pomoć drugih država [pomoć je prihvaćena tri dana nakon što je ponuđena - RBTH Hrvatska], "jer je kod nas uobičajeno da se čuvaju tajne, a ne ljudi". "Oni su bili živi do 15. kolovoza ", kaže Sofija.


Operacija spašavanja

Andrej Zvjagincev, zapovjednik grupe ronilaca 328. ekspedicijskog spasilačkog odreda Ratne mornarice RF, prvi je u jesen 2000. godine došao do posade Kurska na dubini od 110 metara i izvukao tijela dvanaestorice članova posade. On je sudjelovao i u internacionalnoj brigadi koja je podizala podmornicu.

"Kursk je pronađen u predviđeno vrijeme, kao što je i trebalo biti. Druga je stvar što u podmornici u tom trenutku već više nije bilo znakova života. To nije ovisilo o brzini potrage", kategoričan je Zvjagincev.

Po njegovim riječima, flota je imala najbolje ronioce, ali nije bilo tehničkih sredstava da se spuste na toliku dubinu. Na kraju je operacija otvaranja  izvršena uz pomoć stranih plovila s norveškim roniocima.

"Svi su se spustili zajedno, na dubinu od 110 metara, i proveli su tamo 28 dana, ne izlazeći na površinu. To su krajnje teški uvjeti. Što je to dubina od 110 metara? To je kada svaki centimetar tijela trpi pritisak od 110 kilograma", priča on.

Prije spuštanja do Kurska ronioci su se uvježbavali na drugoj podmornici. Tako da su sve obavljali po sjećanju, vezanih očiju, jer znaju da je na dubini na kojoj se nalazi Kursk potpuna tama.

Rusija je potrošila 70 milijuna dolara na podizanje Kurska iz mora. To je bila "najoptimalnija" ponuda, tvrdi Zvjagincev. Bila je to operacija bez presedana, to nitko nikada ranije nije učinio, ponavlja on.


OnoštojeZvjagincevvidionaKursku nadubiniod110metara slažesesazaključkomistrage:"Zamene jeverzijaeksplozijetorpedanajjasnija.Smatramdajeonaistinita,jersam vidiosituacijuuunutrašnjostii sve samsnimio.O svimostalimverzijamamožemobeskrajnopričati,pa i osudarudvijupodmornica".

Svičlanoviobitelji poginulihskojimajeRBTH Hrvatska uspjela kontaktirati,govoreotprilikeisto:tragedijanuklearnepodmorniceipogibijanjenekompletneposadeprijelomnijetrenutak uživotuRusije.Država setadaokrenulasvojojvojsci,aljudisu poslijeovetragedijepostalimalodrugačiji,čakionikojinikadanisubili u vojsci."Jednostavnorečeno,došlojedonekepromjeneusvijesticijelognaroda,pa inaševlade.Svisupostalisvjesnida takodalje nemože,damoramoživjetidrukčije",kažeSofijaDutko.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće