Ruski zračni asovi su u više navrata porazili mnogo veće neprijateljske borbene formacije. /
Itar-TassRatno zrakoplovstvo SAD-a (USAF) je u rujnu 1950. godine provelo golemi dnevni napad na sjevernokorejski grad Sinuiju. Osamdeset bombardera B-29 je u napadu prouzročilo najveći gubitak života civila od američkog atomskog bombardiranja Nagasakija. Cijeli grad, izgrađen od bambusa i drva, u potpunosti je izgorio. Više od 30 000 nedužnih civila je umrlo u plamenu.
Sjeverna Koreja, koja nije mogla zaustaviti napade zračnih snaga SAD-a, Velike Britanije i Australije, obratila se za pomoć Moskvi. Rusi su poslali najnovije MiG-15 lovce kojima su upravljali iskusni piloti, veterani Drugog svjetskog rata.
Ishod je bio dramatičan. U prvom zračnom boju između ruskih i američkih aviona iznad Koreje 1. studenog 1950. godine Rusi su srušili dva Mustanga bez gubitka ijednog MiG-a.
„Američka nadmoć na korejskom nebu je završila,“ piše umirovljeni ratni pilot Sergej Kramarenko u svojoj knjizi 'Zračne borbe iznad Istočnog bojišta i Koreje'.
Na korejskom su se nebu ruski asovi suočili sa zapadnim protivnicima u prvim okršajima borbenih zrakoplova koji su koristili mlazni pogon. Iznad poluotoka su ruski piloti više puta u smrtonosnim zračnim bitkama pobijedili mnogo veće formacije borbenih zrakoplova i poslali desetine bombardera 'na stari otpad'.
U ovom ćemo članku proučiti razloge ruske nadmoći nad daleko većim zapadnim zračnim snagama.
MiG-15 je bio ključan čimbenik za uspostavljanje ruske nadmoći. Zrakoplov je mogao letjeti na većim visinama od zapadnih zrakoplova poput F-86 Sabrea, tako da su piloti s lakoćom mogli pobjeći penjući se na visine iznad 50 000 stopa, znajući da ih neprijatelj ne može slijediti.
Kao drugo, MiG je imao veće ubrzanje i brzinu – 1005 km/h u odnosu na 972 km/h. MiG-ova mogućnost penjanja 9200 stopa u minuti je također bila veća od 7200 stopa koje su postizali zrakoplova tipa F-86.
Ključan čimbenik u zračnom ratovanju je naoružanje. MiG-ovi su bili naoružani topovima koji su mogli pogoditi metu s udaljenosti od tisuću metara, dok su topovi američkih B-29 bombardera imali domet od 400 metara.
Kritični faktor u zračnom ratu bila je razlika u naoružanju / USAF-u
Kramarenko objašnjava: „Pokazalo se da u dometu između 1000 i 400 metara naši zrakoplovi mogu otvoriti vatru i uništiti bombardere, dok su sami izvan dometa njihovih strojnica. To je bila najgora kriva procjena američkog zapovjedništva – greška tehničara koji su projektirali i proizveli zrakoplove. U osnovi, golemi i skupi bombarderi se nisu mogli obraniti od topova naših MiG-ova.
Visoko eksplozivni metci koje je ispaljivao MiG-15 bi stvorili rupe u neprijateljskom zrakoplovu veličine oko jednog kvadratnog metra. Rijetko koji od tih aviona bi opet poletio čak i da su se njihovi piloti nekim čudom uspjeli vratiti s oštećenim avionom. S druge strane, MiG-15 je zahvaljujući 'debljoj koži' mogao pretrpjeti više pogodaka i sigurno se vratiti u bazu.
Umirovljeni zapovjednik Zrakoplovnih snaga, general pukovnik Charles „Chick“ Cleveland je izjavio za časopis Air & Space: „Morate zapamtiti da je mali MiG-15 u Koreji uspješno napravio ono što svi Focke-Wulfovi i Messerschmitti tokom Drugog svjetskog rata nikada nisu uspjeli – otjerati bombardere američkog zrakoplovstva s neba.“
Većina ruskih pilota koji su sudjelovali u Korejskom ratu su bili zrakoplovni asovi Drugog svjetskog rata koji je završio jedva šest godina prije toga. Ista je situacija bila sa američkim i britanskim pilotima. Piloti sve tri zemlje su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv vrhunski obučenih pilota Luftwaffea, ali sada je postojala razlika.
Zračne borbe koje su pratile prodor snaga Rusije prema Berlinu bile su nemilosrdne. Tamo se 'Crvena zrakoplovna snaga' suočila sa sve očajnijim, brojčano nadjačanim ali ipak smrtonosnim pilotima Luftwaffea koji su branili svoju domovinu.
Tako su ruski piloti stekli bolje borbeno iskustvo i razvili vještine za blisku borbu s drugim zrakoplovima koja je nedostajala njihovim zapadnim protivnicima.
Na primjer, prva velika zračna postrojba koju je Rusija poslala u Koreju, 324. IAD, je bila divizija presretača zračne obrane kojom je zapovijedao pukovnik Ivan Kožedub, koji je sa 62 srušena neprijateljska zrakoplova bio najbolji as savezničkih snaga u Drugom svjetskom ratu.
Rusi su također provodili bolje taktike kojima su stekli prednost nad zapadnim zrakoplovnim snagama. Na primjer, velike formacije MiG-ova bi čekale u zasjedi s kineske strane granice.
Kada bi zrakoplovi snaga zapada ušli u 'Aleju MiG-ova' – ime koje su piloti snaga zapada nadjenuli sjeverozapadnom dijelu Sjeverne Koreje, poprištu mnogih zrakoplovnih okršaja – MiG-ovi bi se spustili s velikih visina u napad. Ako bi se MiG-ovi našli u nepogodnoj situaciji u borbi, pokušali bi se vratiti preko granice u Kinu.
Ruske eskadrile MiG-ova 15 su djelovale u velikim skupinama, no osnovna formacija se sastojala od tri para zrakoplova, od kojih se svaki sastojao od vođe i pomoćnog pilota.
Prvi par MiG-ova 15 bi napao neprijateljske Sabreove. Njih bi štitio drugi par. Treći par se zadržavao na većoj visini, spreman pružiti podršku ostalima po potrebi. Ovaj par je imao veću slobodu, a mogao je napadati i mete po želji, poput Sabreova koji su ostali bez pomoćne letjelice.
Ruska uključenost u rat je imala značajan popratni učinak na moral Sjeverne Koreje i Kine. Kada su Rusi počeli s obukom kineskih ratnih pilota za upravljanje MiG-ovima otkrili su da su Kinezi u lošoj tjelesnoj kondiciji i da jedva ustaju iz aviona nakon letećih vježbi.
Tome je najzaslužnija bila njihova prehrana – tri šalice riže i šalica juhe od kupusa na dan. Nakon nekoliko tjedana prehrane standardne za Rusiju, kineski su piloti bili u stanju izdržati napore zračne borbe.
Istovremeno, piloti iz Sjeverne Koreje su počeli izvoditi čuda u zraku – srušili su nekoliko američkih zrakoplova koji su ranije kružili oko njih.
Unatoč tome što su sovjetski i kineski povjerljivi dokumenti postali dostupni, Ratno zrakoplovstvo SAD-a se i dalje drži svoje teorije o omjeru srušenih aviona 1:7/8/9, iako je i ona manja od originalne tvrdnje omjera 1:14 koja je prolazila za povijesnu činjenicu do devedesetih godina prošlog stoljeća.
Uzmimo na primjer zrakoplovne bitke 12. travnja 1951. godine u kojoj su Amerikanci izgubili 25 strateških bombardera i oko sto pilota. Taj dan su nazvali 'Crni dan' i američko ratno zrakoplovstvo je proglasilo tjedan dana žalosti. A ipak su Amerikanci tvrdili da su tada srušili 11 MiG-ova.
„U stvarnosti“, kaže Kramrenko, „svi naši borbeni zrakoplovni su se sigurno vratili iz misija, a samo su tri ili četiri MiG-a imali rupe prouzrokovane pucanjem iz strojnica. Uzrok krivim brojkama je činjenica da su Amerikanci brojali zrakoplove koje su srušili pomoću sustava za fotografiju vezanu uz naoružanje zrakoplova. Pretpostavljam da su američki piloti računali da su me srušili – i to ne manje od dva ili tri puta.“ Amerikanci su na taj način 'srušili' više MiG-ova nego što se borilo u Koreji.
Rusi su imali daleko precizniju metodu bilježenja broja srušenih zrakoplova. Piloti su trebali snimiti jasne i prepoznatljive fotografije srušenog aviona, čije bi ostatke prikupio poseban odred i potvrdio broj.
Ovo se pokazalo problematičnim. Mnogi pogođeni američki zrakoplovi koji su se povukli prema moru i pali u vodu se nisu brojali kao ruske pobjede. Ponekad su neprijateljski zrakoplovi pali u nedostupna područja poput šuma ili klanaca gdje ih odred za potragu nije mogao naći. Ovi oboreni zrakoplovi se nikada kod Rusa nisu računali kao pobjede.
MiG-15 je odigrao ključnu ulogu u zaustavljanju američkog napredovanja / Wikipedia
U stvarnosti su Rusi zadavali teške udarce zapadnjačkim zrakoplovnim snagama. Pogledajmo sukobe iz rujna 1951. godine.
Prema dokumentima kojima je pristup omogućila 64. borbena zrakoplovna jedinica sovjetskih zrakoplovnih snaga, piloti dvije sovjetske divizije srušili su 92 neprijateljska zrakoplova, pritom izgubivši samo pet vlastitih aviona i dva pilota. Međutim, prema američkim zapisima, njihovi su gubici iznosili šest aviona.
Ali prema istraživanja u razdoblju nakon Hladnog rata koja su proveli ruski i strani znanstvenici, broj gubitaka sila zapada tokom rujna 1951. godine trenutno iznosi 21 zrakoplov koji je srušen u borbi s MiG-ovima. Također je i osam borbenih zrakoplova bilo toliko teško oštećeno da vjerojatno nikada više nisu poletjeli.
Prema tome, čak i ako uzimamo u obzir ove vrlo konzervativne brojke, omjer gubitaka između dvije strane tijekom okršaja u rujnu iznosi 4:1 u korist ruskih pilota. Međutim, zapadni autori, povjesničari i analitičari tvrdoglavo odbijaju izmijeniti pretjerane podatke o uspješnosti američkog ratnog zrakoplovstva.
Slično neslaganje uključuje i Australiju, koja je otpremila svoju 77. eskadrilu avion 'Gloster Meteor' u Južnu Koreju. Na jedan hladan dan u prosincu, ruski zrakoplovi predvođeni Kramarenkom u izvidničkom borbenom letu su naišli na tih dvadesetak zrakoplova britanske proizvodnje.
Čim su se MiG-ovi probili u formacije 'Glosera', taj dan se pretvorio u nesretan za Australce. Nakon svega nekoliko sekundi tlo je prekrivalo nekoliko desetaka požara – ostataka tih nesretnih zrakoplova. Samo je jedan pilot preživio i uspio se probiti kroz pakao borbe i vratiti kući.
Rusi su vidjeli kako australski pilot bježi iz borbe, pomiren sa svojom sudbinom i odbija ući u borbu. „Probudio je sažaljenje u meni“, napisao je Kramarenko.
„Glosteri su prestali biti neprijatelj u tom trenutku i odlučio sam ga pustiti na miru. Neka se vrati kući na svoj aerodrom i ispriča koja je sudbina zadesila ostatak njegovih drugova koji su htjeli uništiti grad u Koreji, a čiji avioni su završili u vatri na obroncima pored tog grada i njegove željezničke postaje!“
Kramarenko dodaje: „I dalje me zbunjuje zašto su Amerikanci dopustili tim žutokljuncima da se bore u zastarjelim zrakoplovima bez podrške Sabreova.“
Iako su pretrpjeli teške gubitke, Australci su vjerovali da su srušili jedan MiG u bliskom okršaju dok su sami izgubili samo tri vlastita zrakoplova. Rusi više nikada nisu naišli na pripadnike eskadrile 'Glostera' na korejskom nebu. Zapravo su Amerikanci poštedjeli australske snage.
Omjer uspješnosti u Korejskom ratu bio bi još veći u prilog MiG-ova da nije bilo nepromišljene ideje sovjetskog vođe Josifa Staljina da rotira kompletne ekipe borbenih posada. Staljin, koji nije razumio moć zračne borbe, u početku nije dopuštao zrakoplovima MiG-15 da sudjeluju u zračnim borbama iznad Koreje.
Kao rezultat Staljinove naredbe, mladi piloti s malo ili nimalo borbenog iskustva su zamijenili ruske asove iz Drugog svjetskog rata koji su bili izrazito uspješni u okršajima 1951. godine. To je omogućilo demoraliziranim pripadnicima američkog ratnog zrakoplovstva da se vrate u igru i sruše niz ruskih zrakoplova.
Drugi čimbenik koji je išao u korist američkih snaga je bio „G-suit“, letačko odijelo koje je omogućilo pilotima da lete bez izlaganja ekstremnim uvjetima kojima su izloženi borbeni piloti.
Crvene zrakoplovne snage nisu imale tu bitnu opremu, a stoga su mnogi ruski piloti morali prestati letjeti tjednima ili mjesecima kako bi se oporavili od napora borbe.
Jednakost je uspostavljena nakon što se veći broj pilota veterana Drugog svjetskog rata vratio u Koreju, ali sa Staljinovom smrti 1953. godine rat se približavao kraju.
Kako to nije bila bitka za domovinu, nitko od ruskih pilota nije želio biti zadnji koji će izgubiti život u tom ratu, pa tako više nije bilo epskih bitaka na nebu iznad Koreje.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
