Kako su se protiv boljševika pobunili njihovi najvatreniji pristaše

"Proklet bio mrski jaram komunista! Živjeli slobodno izabrani Sovjeti!" – ovakve su parole u ožujku 1921. godine odzvanjale na bazi sovjetske Baltičke flote u gradu Kronštatu.

Tu, na otoku Kotlinu, samo 30 kilometara od Petrograda (Sankt-Peterburg), protiv boljševika su se pobunili njihovi najpouzdaniji borci, Lenjinova pretorijanska garda, "dika i ponos ruske revolucije" – pripadnici mornarice.

Nezadovoljstvo

Žarišta narodnog nezadovoljstva u to doba pojavljivala su se širom Rusije. Ekonomski položaj običnih ljudi u zemlji razorenoj Građanskim ratom bio je katastrofalan: industrija je propala, poljoprivreda se našla u dubokoj krizi, što je brzo dovelo do gladi.

Rat je praktički bio okončan, ali sovjetska vlast još je provodila surovu politiku "ratnog komunizma" sa zabranom privatne svojine i "preraspodjelom namirnica", odnosno nasilnim oduzimanjem proizvoda od seljaka za potrebe države.

Pripadnici mornarice, od kojih su mnogi porijeklom bili sa sela, dobro su znali cjelokupnu situaciju.

"Znali smo da se naše obitelji nalaze pod pritiskom 'preraspodjele namirnica', da ih 'prehrambeni odredi' teroriziraju, da su dotjerani do gladi i da u budućnosti ne naziru nikakvo svjetlo, nikakvu nadu da će biti bolje", prisjećao se Ivan Jermolajev. "Često bi u razgovorima o situaciji u zemlji izbijalo nezadovoljstvo, a na okupljanjima su se mogle čuti ideje da se treba obratiti vladi sa zahtjevom da se položaj seljaštva olakša, da se 'preraspodjela namirnica' ukine, da se pozadinski odredi koji nasilno oduzimaju namirnice stopiraju, a slobodna trgovina dozvoli."

23. veljače u Petrogradu je počeo štrajk radnika Tvornice cijevi, kojima su se brzo priključili radnici iz čitavog grada. Na bazi Baltičke flote u Kronštatu vojnici su pažljivo pratili razvoj događaja.

Vlasti su djelomično izašle u susret zahtjevima pobunjenika, povećavši im slijedovanje namirnica. Pritom su uhićeni glavni aktivisti, dok je ostalima zaprijećeno da će u slučaju da se neredi nastave biti primijenjena sila.

Krajem veljače situacija u Petrograd počela se normalizirati, dok se u Kronštatu pobuna tek počela zahuktavati.

Pobuna

28. veljače zapovjedništva bojnih brodova "Sevastopolj" i "Petropavlovsk" donijela su rezoluciju u kojoj su od boljševika praktički zahtijevala da olakšaju život seljaka, dajući im pravo da bez ograničenja raspolažu svojom zemljom i stokom.

Dokument je ujedno sadržavao političke zahtjeve: održavanje ponovnih izbora za organe narodne vlasti – Sovjete, omogućavanje slobode govora i tiska anarhistima i ljevičarskim socijalističkim strankama, oslobođenje svih ljevičarskih političkih zatvorenika, ograničavanje komunističke propagande i smanjenje broja komunista u vojsci.

Rezolucija je javno priopćena 1. ožujka na Jakornom trgu u Kronštatu, gdje je održan miting u kojem je sudjelovalo 15 tisuća ljudi pod parolom "Vlast Sovjetima, a ne partijama!" Narednog dana pobunjenici (pripadnici mornarice, vojnici tvrđave i dio lokalnih stanovnika) objavili su osnivanje Privremenog revolucionarnog komiteta na čelu s pisarom s broda "Petropavlovska" Stepanom Petričenkom.

Lokalni list "Izvestija" otvoreno je pisao o početku treće ruske revolucije (nakon Februarske i Oktobarske), o nemilosrdnoj borbi protiv "komesarodržavlja" do konačne pobjede. "Umjesto slobodnog razvoja ličnosti, slobodnog radnog života, nastalo je neobično, neviđeno ropstvo", stajalo je na stranicama lista o aktualnoj političkoj situaciji.

Zahtjevi pripadnika mornarice u Kremlju tretirani su kao pokušaj državnog udara i svaki oblik dijaloga je odbačen. Kronštat su opkolile jedinice Crvene armije, na taj način pobunjenike odsjekavši od stanovnika Petrograda koji su ih podržavali.

Prvi juriš

Boljševici su pokušali što prije riješiti problem Kronštata, dok je prilaz gradu još bio moguć preko leda. Osim toga, pobuna je počela privlačiti sve više pažnje u inozemstvu.

4. ožujka vlasti su zahtijevale od pripadnika mornarice "neodložnu i bezuvjetnu kapitulaciju". Nakon što su ovi to odbili, grad je bombardiran iz zraka, a vojska se počela pripremati za juriš.

Zapovjednik 7. armije Mihail Tuhačevski na raspolaganju je imao preko 17 tisuća vojnika. Njima se suprotstavilo 13 tisuća pripadnika mornarice i vojnika tvrđave, kao i dvije tisuće naoružanih građana.

Juriš 7. ožujka doživio je potpuni neuspjeh. Razlog je bila ishitrena priprema, nedostatak snaga i slab borbeni duh vojnika. Mnogi crvenoarmejci su, naime, odbijali boriti se protiv "braće iz Kronštata", a neki su čak prelazili na njihovu stranu.

Drugi juriš

Naredni pokušaj bio je brižljivije pripremljen. Formacija vojske dostigla je 45 tisuća ljudi, među kojima je bilo mnogo pouzdanih i uvjerenih komunista. Snage koje su branile grad dostigle su 18 tisuća, jer im se priključio određeni broj vojnika, kao i dobrovoljaca iz redova stanovništva grada.

Drugi je juriš počeo 17. ožujka masovnom artiljerijskom paljbom. Nakon toga, odredi crvenoarmejaca krenuli su u napad na utvrde preko leda Finskog zaljeva.

"Bio je to višekatni niz betonskih bunkera s ugrađenim mitraljeskim gnijezdima, zaštićenih sa svih strana električnim kablovima i bodljikavom žicom", prisjećala se obrambenih položaja sudionica juriša Jelisaveta Drabkina. "Što smo se više približavali Kronštatu, više je na ledu ostajalo ubijenih i ranjenih. Na oko dvjesto metara od zida mrtvi su, pokošeni mitraljezima, ležali u tri ravna reda, s pravilnim razmacima."

Crvenoarmejci su zauzimali jednu po jednu utvrdu. Sovjetska avijacija tukla je po bojnim brodovima "Petropavlovsk" i "Sevastopolj", a Tuhačevski je naredio da se pobunjenici zasipaju "zagušljivim plinovima i otrovnim sredstvima".

Na kraju se borba preselila na ulice Kronštata. Žestoki otpor koji su zaštitnici grada pružili omogućio je da osam tisuća pobunjenih pripadnika mornarice, vojnika i lokalnih stanovnika zajedno s rukovoditeljem Privremenog revolucionarnog komiteta Stepanom Petričenkom pobjegnu u Finsku.

Do podne 18. ožujka Crvena armija potpuno je zauzela grad. U jurišu su poginule gotovo dvije tisuće vojnika Crvene armije, dok su branitelji Kronštata izgubili oko tri tisuće ljudi.

Represije

Boljševici nisu mogli ovakvu izdaju ostaviti nekažnjeno. Kako je u razgovoru s francuskim socijalistom Jacquesom Sadoulom rekao Lenjin, komentirajući ovu pobunu: "To je Termidor. Ali mi nećemo dozvoliti da nas giljotiniraju. Sami ćemo izvesti Termidor.“

Preko dvije tisuće pobunjenika je strijeljano, šest i pol tisuća osuđeno je na zatvorsku kaznu. Ukazom predsjednika Rusije Borisa Jeljcina od 10. siječnja 1994. godine svi sudionici Kronštatskog ustanka su posmrtno rehabilitirani.

Pobuna najpouzdanijih boraca i podrška koju su oni stekli među drugim vojnim jedinicama šokirali su i uplašili sovjetsko rukovodstvo. Ovaj je događaj, zajedno s masovnim ustankom u Tambovskoj guberniji, natjerao Lenjina da što prije odustane od "ratnog komunizma".

Već 21. ožujka 1921. godine "preraspodjela namirnica" zamijenjena je porezom u naturi, koji je bio dvostruko manji. Kako bi oživjela privredu, vlast je odlučila privremeno odustati od svojih principa i u zemlji provesti ograničeni "povratak kapitalizma" uz djelomičnu denacionalizaciju industrije, uvođenje slobodne trgovine, najamnog rada i slično.

Takozvanu Novu ekonomsku politiku rukovodstvo SSSR-a provodilo je sve do kraja dvadesetih godina, kada su je zamijenili kolektivizacija i industrijalizacija.

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji