Sve što trebate znati o maloljetničkim bandama u SSSR-u

"Dva moja poznanika, momci s Kazanjskog riječnog tehnikuma, obojica tinejdžeri od 18 godina, u razgovoru kažu jedan drugome: 'Imamo osamnaest godina, a još nikoga nismo ubili...' Ta fraza mi još uvijek odzvanja u ušima", priča majstor borilačkih vještina i stanovnik Kazanja Radif Zimalijev. On je u mladosti bio svjedok procvata "kazanjskog fenomena", tj. divljanja maloljetničkih uličnih bandi koje su kontrolirale naselja, ulice i blokove u gradu.

"Od jedanaeste-dvanaeste godine već su svi znali za bande i njihove teritorije", kaže Robert Garajev, autor knjige "Časna uličarska" (rus. "Slovo pacana"). Knjiga je dokumentarna priča o razdoblju 1970-ih i 1980-ih u Kazanju, gdje je djelovalo preko 100 organiziranih maloljetničkih bandi. Po njoj je snimljena serija "Časna uličarska. Krv na asfaltu" (rus. "Slovo pacana. Krov na asfaljte") oko koje se tijekom proteklih tjedana podigla velika prašina u ruskoj javnosti.

"Ako nisi član bande, bilo je opasno izaći na ulicu, jer te tamo stalno netko pokušavao zaustaviti, uzeti ti novac i isprebijati te", priča Garajev. On je sam bio član jednog takvog "udruženja".

Bande su zaista držale u strahu čitav grad. "Mnoga djeca ne mogu izaći na ulicu", žali se učiteljica u dokumentarnom filmu "Tehnička škola sa zadnjeg ulaza".

Kako su bile organizirane kazanjske bande?

Prva i najpoznatija banda je bila "Tjap-Ljap". Dobila je naziv po izvitoperenom izgovoru naziva tvorničkog naselja "Teplokontrolj" u kojem je živjela većina članova bande. Jedan od njih bio je i Sergej Antipov. On je pronašao prostoriju koja im je služila kao "teretana", gdje su radijatori korišteni kao utezi, a plinovodna cijev kao vratilo. Tada nije bilo klubova, kružoka i sportskih sekcija, pa je "teretana" bila možda i jedino mjesto gdje su tinejdžeri mogli uvečer uzaći. Mladići koji su gravitirali prema teretani uvučeni su u grupu koja je bila organizirana na poseban način.

Članovi bande dijelili su se na "uzraste". Prvi su uzrast bile "ljuske", tj. djeca od mlađih razreda osnovne škole do 13 godina. Najmlađi su mogli stajati na straži dok su stariji pljačkali trgovine ili kioske, ali je njihova glavna funkcija bila da se okupljaju na poziv i da uplaćuju svoj "dio".

Sljedeći su uzrast bili "superi", od 14 do 17 godina. Oni su stalno morali dežurati u blokovima svoga naselja ili teritorija. Bavili su se odgajanjem "ljuski" i vodili računa da "uplate" najmlađih budu redovne.

Članovi od 17 do 19 godina zvali su se "mladi". Oni su bili glavna borbena snaga u tučama, nasrtali su na protivnike ciglama, metalnim šipkama i drvenim ili gumenim batinama. "Mladi" su najčešće organizirali upade pod nazivom "dobro jutro" i "dobra večer". Cilj je takvih upada bio da se suparnička banda zateče nespremna, zaplaši, isprebija ili čak "polomi" (tj. da se njenim pripadnicima nanesu teške povrede).

"Srednji" su imali 20 i više godina. Oni su imali pravo odlaziti u susjedna naselja kao "mirovnjaci".

"Stariji" ili "armejci" najčešće su već odslužili vojsku i samo su oni imali pravo pokrenuti rat protiv drugih bandi, odlaziti u diskoteku i kontrolirati tezge.

I naposljetku, na čelu svake bande bio je jedan ili nekoliko "autora" (skraćeno od "autoritet"), "djedova" ili "kraljeva". Oni su definirali "politiku" bande. Prva dva uzrasta njih nisu poznavala osobno, niti su znala njihova imena.

Pravila ponašanja u bandi

Naravno, sami članovi za svoju bandu nisu govorili da je banda. Koristili su prihvatljivije izraze, na primjer "motalka" (od riječi "motati se", tj. sudjelovati u uličnom životu bande), "poduzeće" ili "ulica". Doduše, najčešće su bandu nazivali po imenu. U Kazanju je tijekom 1970-ih i 1980-ih bilo na desetke, ako ne i na stotine različitih "motalki". Na primjer, "Žilka", "Sukonka", "Hadi-Taktaš", "Tjap-Ljap", "Čajnici", "Sosnovka" i "Pentagon". Nazive su dobivale po ulicama, mjestima okupljanja, znakovima ("Čajnici" su obilježavali svoj teritorij tako što su vješali čajnike na drveće i ograde).

Uvjet za ulazak u bandu bila je procedura "registracije". Obično su novajliju snažno udarali u lice, pa ako bi izdržao i obranio se, priman je u "poduzeće". Ako je htio ući nešto stariji dječak, mogli su ga prisiliti da napadne slučajnog prolaznika ili člana drugog "poduzeća". Svim članovima "poduzeća" bilo je najstrože zabranjeno da puše, piju i upotrebljavaju narkotike. Ako bi nekoga uhvatili s cigaretom ili pijanog, kažnjavali su i njega i čitav njegov "uzrast". Kazna se sastojala u batinanju, ponekad vrlo brutalnom. Tako su se u "poduzećima" kovale grupna solidarnost i grupna solidarna odgovornost, koja je zbijala huliganske redove i prisiljavala ih da motre jedni na druge.

Moralo se redovno odlaziti na okupljanja, a ona su bila zasebna za svaki uzrast. Obično je na okupljanje pozivao netko iz najbližeg okruženja, jer su članovi bandi živjeli u susjedstvu, u istom bloku ili čak ulazu. Okupljanja u mlađim uzrastima bila su gotovo svakodnevna, zbog čega su dječaci propuštali nastavu, a to je i odgovaralo vođama bandi. Što su "ljuske" i "mladi" manje obrazovani i manje slobodni, to će bolje vidjeti samo jedan put kroz život, i to onaj koji im pokaže ulica.

Na okupljanjima su se članovima objašnjavala pravila uličnog morala. Trebalo je držati svoju riječ, uvijek braniti svoje naselje i svoje "poduzeće". Ako te na ulici zaustave članovi druge bande i pitaju "Tko si ti?", moraš odgovoriti kojem "poduzeću" pripadaš, čak i ako si svjestan da ćeš dobiti batine. Ako ne kažeš da si član bande, osramotio si se i bit ćeš izbačen iz bande uz brutalno batinanje (u najmanju ruku). Štoviše, svuda će se pronijeti glas da si izdajnik i nećeš moći ući u neku drugu "motalku", što znači da će za tebe svaki izlazak na ulicu biti rizičan.

"Članovi bande" nosili su prepoznatljivu odjeću – ljeti trenirke, a zimi štepane vatirane jakne i kape u boji. Odjeća je morala biti udobna za tuču, a kapa dovoljno debela da makar malo zaštiti glavu od udarca željeznom polugom.

Čime su se bavile maloljetničke bande?

Glavni zadatak svakog uzrasta bio je pravovremeno "učipiti" u blagajnu svoj dio novca. Najmlađima se objašnjavalo da se taj novac skuplja za materijalnu podršku "naših" koji su po zatvorima. Međutim, taj je novac često prisvajala "vrhuška". Oni su kupovali skupu odjeću i motocikle, za koje se smatralo da su elitno prijevozno sredstvo "uličara".

"Nagledali su se stranih filmova u kinima i htjeli nalikovati na talijansku mafiju. Na koga su se drugog i mogli ugledati?", objašnjava novinar Aleksandar Raskin, koji je istraživao ruske kriminalne krugove. Radif Zamalijev priča o svom poznaniku: "Bio je ljut na ulicu jer je, kada se on 'motao', davao svaki tjedan 3-5 rubalja, a kada je zaglavio u zatvoru, nije od te ulice dobio nijedan jedini paket."

Pored ubiranja novca od najmlađih, članovi bandi reketirali su mali i srednji biznis u Kazanju, i pljačkali su tezge na tržnici.

Članovi bande "Tjap-Ljap" organizirati su 31. kolovoza 1978. godine masovni upad u naselje "Novo-Tatarska Sloboda", koji je kontroliralo istoimeno "poduzeće". Pedesetak mladića s polugama i pištoljima protrčalo je kroz naselje napadajući svakog prolaznika. Stradalo je nekoliko desetaka ljudi, a među njima je bilo žena i starih osoba, i dvoje mrtvih. Nitko, međutim, nije taj upad prijavio miliciji, jer su se žitelji Kazanja bojali osvete.

I pored toga, drski upad rezultirao je hapšenjem vođa ove bande. Kako priopćava Aleksandar Raskin, uhićeno je više od 80 ljudi, a na sud je izvedeno 30 aktivnih vođa. Glavni vođa bande Zavdat Hantimirov osuđen je na smrt. Banda "Tjap-Ljap" likvidirana je, ali je to samo dodatno potaknulo još veće bujanje uličnog kriminala u Kazanju.

Kako to da policija nije izašla na kraj s bandama?

Garajev objašnjava da se ulični kriminal u gradovima SSSR-a pojavio zahvaljujući amnestijama, kada su se kriminalci s već usvojenim "robijaškim" manirama vraćali u društvo, unoseći u njega kriminalna "pravila". Do najveće amnestije nakon rata došlo je 1953. godine, a druge amnestije bile su povodom 40. godišnjice (1957.) i 60. godišnjice (1977.) Oktobarske revolucije.

Sve intenzivnija urbanizacija prouzrokovala je masovni prelazak žitelja okolnih sela u Kazanj. Oni su imali običaj šaketanja "selo protiv sela", pa su ga donijeli u grad u vidu šaketanja "ulica protiv ulice". Pored toga, pojedine su bande ponikle u naseljima koja su i prije revolucije bila čuvena po šaketanju. Na primjer, žitelji naselja Sukonaja Sloboda i Staro-Tatarskaja Sloboda još su u carsko doba zimi izlazili na jezero Kaban tući se, i to su bila najbrutalnija šaketanja u cijeloj Rusiji.

Struktura bandi imala je sličnu strukturu kao ekipe za šaketanje. Postojala je podjela po uzrastima i rukovodećim ulogama. Kao i u organiziranom grupnom šaketanju, tuča između bandi u pravilu je trajala "do prve krvi", ali se često u tim tučama događalo da netko podlegne povredama.

Milicija nije bila spremna suprotstaviti se organiziranim bandama. Nekadašnji zamjenik načelnika odjeljenja za kaznenu istragu Tatarstana Aleksandar Avakumov u jednom je intervjuu rekao: "Vi mislite da bi se nešto promijenilo kada bi nam poslali bataljun milicionara? Oni bi izvršili raciju, uhitili bi desetak ljudi, ali se protiv njih ne bi mogla podići nikakva optužba. Vođe bandi nisu ništa radile, sve su drugi radili za njih." Pored toga, podsjeća Garajev, nisu postojali ni zakoni na osnovu kojih bi bilo moguće pohapsiti članove tih bandi. U Kaznenom zakonu SSSR-a iz 1960. godine nije postojao ni pojam "organizirani kriminal". On se pojavio tek u novom Kaznenom zakonu RF, usvojenom 1997. godine. A tada su u Rusiji djelovale već stotine organiziranih gangsterskih bandi, i to su bili nasljednici kazanjskih uličnih bandi.

"Svako doba ima svoje velike kriminalne formacije, pa su i članovi bandi poput 'Tjap-Ljapa', kao i njihova pravila organizacije kriminalnog djelovanja, poslužili kao upečatljivi uzori budućim gangsterskim bandama, pa i onima koje su se pojavile tijekom 1990-ih", objašnjava Aleksandar Raskin. "Kazanjski fenomen" nikada nije likvidiran niti iskorijenjen. Članovi tih bandi s vremenom su stasali i utopili se u "odrasli" kriminal tijekom 1990-ih, kada novac više nisu otimali učenicima na ulici, nego poduzećima, tvornicama i gradskim vlastima.

Raspad SSSR-a utjecao je na promjenu vrijednosti i pružio mladima mogućnost da uče i da se razvijaju. Teretana više nije bila jedino mjesto gdje je mladić mogao uvečer izaći. Ulični kriminal u gradovima još je dugo bio ozbiljan problem, ali tijekom 1990-ih pripadnost nekoj maloljetničkoj bandi više nije bila nešto neizbježno.

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji