U Rusiji gotovo da više nema onih koji se iz osobnog iskustva sjećaju Staljinovog sniženja cijena i onog nevjerojatnog vala optimizma koji je uslijed tog „čuda“ zahvatio stanovništvo. U vrijeme kada je čitav kapitalistički svijet naviknuo živjeti u stanju vječno rastućih cijena, koje su smatrane za pokazatelj ekonomskog rasta, SSSR je sa svojom planskom ekonomijom pokazao mogućnost postizanja blagostanja ne samo uz cijene koje rastu, nego i uz cijene koje padaju. O čemu se zapravo radilo: o propagandnom triku ili realnom ekonomskom čudu?
Život na bonove
Javno vlasništvo
Još 1929. godine vođa SSSR-a, Josif Staljin je govorio: „Kod nas na tržištu nema slobodne igre cijena kao što se to događa u kapitalističkim zemljama. Mi uglavnom određujemo cijene kruha. I određujemo cijene industrijske robe. Trudimo se provoditi politiku smanjenja troškova proizvodnje robe i snižavanja cijena industrijskih proizvoda, nastojeći zadržati stabilnost cijena poljoprivrednih proizvoda.“
Početkom tridesetih godina Staljin se zalagao za ukidanje tada aktualnih bonova za namirnice i osnovnu robu. Njihove cijene su bile visoke i prema njima su se orijentirali seljaci koji su prodavali svoju robu na tržnicama. Ukidanje bonova 1935. godine dovelo je do privremenog pada cijena, ali ratnih godina je ponovo uveden sustav raspodjele namirnica i industrijskih proizvoda po bonovima. To je trajalo do 1947. godine.
Anatolij Garanin/Sputnik
Više od trećine stanovništva SSSR-a (62,8 milijuna ljudi) nabavljalo je kruh od države. Sustav bonova je dominirao, ali je postojalo i slobodno tržište. Tako da su u zemlji postojale cijene diktirane od države i odražene u bonovima, kao i tržišne cijene. U određenom trenutku vlast je odlučila da je vrijeme da se bonovi ukinu i da se uspostave jedinstvene cijene za sve.
Monetarna reforma 1947. godine protiv preprodavača
istoriceskaja-samara.rf
Do 1947. godine kod stanovnika sela koji su svoje proizvode prodavali na tržnici, kao i kod preprodavača, pojavio se višak novca. Prema podacima iz 1943.-1944. godine udio prihoda od „razmjene robe i usluga među grupama stanovništva“ u ukupnoj količini prihoda stanovništva činio je 56 %. Država je shvatila da je određeni deo stanovništva skupio ogromnu količinu novca, pri čemu taj imućan dio populacije nisu bili „radnička većina“, čije blagostanje je bilo briga države. Zato su vlasti smislile način kako da pomoću bogatstva koje su jedni skupili smanji cijenu života za sve.
U prosincu 1947. godine istovremeno je počela monetarna reforma uz ukidanje bonova, prelazak na jedinstvene cijene i puštanje u promet novog novca. Država je kreirala novi rubalj koji se razmjenjivao po tečaju deset starih rubalja za jedan novi (za novac koji su građani držali kod kuće).
Za štednju na računima u bankama postojala je drukčija skala. Iznos štednje u banci do 3 000 rubalja, koji je imalo preko 80 % građana, razmenjivao se po tečaju 1:1, kod sume od 3 do 10 000 rubalja za 3 rublja starog novca dobijale su se dva rublja novog, a za sume od preko 10 000 rubalja za 2 stara rublja dobijao se rubalj. Tako su imućni građani najviše oštećeni.
„Kako bi se ublažila neizbježna negativna reakcija sovjetskih građana zbog gubitka dijela njihove štednje, zamjeni novca je prethodilo ukidanje bonova i masovno obaranje cijena u maloprodaji“, navodi se u monografiji „Monetarna reforma 1947. godine i njena uloga u obnovi narodne privrede SSSR-a“ (grupa autora pod redakcijom R. M. Nurejeva, M. A. Eksindarova, Moskva. Izdavačka kuća KNORUS, 2019).
Nakon ukidanja bonova uspostavljene su jedinstvene cijene za robu, koje su se kretale negdje između ranijih državnih i tržišnih cijena. Cijene kruha, brašna, prekrupe i makarona snižene su za 10-12 % (u odnosu na državne), jer su bile značajne za stanovništvo. Cijene ostalih proizvoda bile su više od ranijih državnih cijena. Tako da su, uz izuzetak navedene ograničene grupe proizvoda, cijene u trgovinama za prehrambene proizvode i industrijsku robu ostale visoke, pa čak i više od predratnih cijena.
Industrijska roba je skupljala prašinu u skladištima. Kako bi promijenila situaciju, vlada je 1948. godine snizila cijene automobila, motocikala, šivaćih mašina, satova, gramofona i druge robe za 10-20 %.
Čak i nakon ovog sniženja cijene su ostale visoke za obične ljude. Zato su u ožujku 1949. godine one ponovo snižene. Otada su cijene snižavane svakog proljeća. Posljednje sniženje dogodilo se na proljeće 1953. godine poslije Staljinove smrti. Različitih godina snižavane su cijene različitih grupa proizvoda. Na primjer, u travnju 1953. godine značajno su snižene cijene voća i povrća – one su dvostruko smanjene, dok je cijena mesa pala za 15 %, a industrijskih proizvoda od 5 do 30 %.
Je li ovo obaranje cijena bilo „ekonomsko čudo“?
Javno vlasništvo
Sovjetski listovi su sniženju cijena posvećivali duge tekstove, govoreći građanima o novom ekonomskom blagostanju i dostupnosti različite robe. Uvodnik lista „Pravda“ od 2. travnja 1953. godine bio je posvećen šestom sniženju cijena: „Sadašnje sniženje cijena, kao i sva prethodna, rezultat je uspjeha koje je naš narod postigao pod rukovodstvom partije u razvoju industrijske i poljoprivredne proizvodnje, rezulat je sustavnog rasta produktivnosti rada i sniženja troškova proizvodnje. Sovjetski ljudi su direktno zainteresirani za sve veću produktivnost svog rada, jer znaju da se na taj način jača ekonomska moć SSSR-a i unaprjeđuje životni standard radnika.“
Zaista je jedan od uzroka takve višegodišnje deflacije bio poslijeratni razvoj industrije, rast proizvodnje i sniženje troškova proizvodnje koju su postigli sovjetski radnici. U zemlji je u to vrijeme funkcionirao sustav nagrađivanja radnika i kolektiva za visoke rezultate rada i smanjenje troškova proizvodnje.
Produktivnost rada u industriji je od 1940. do 1953. godine porasla 1,7 puta, a u građevinarstvu 1,5 puta. Troškovi proizvodnje su pali, pa je logičan bio i pad cijena.
Javno vlasništvo
Međutim, po mišljenju Jakova Mirkina, doktora ekonomskih znanosti, osnovna baza za obaranje cijena bile su visoke predratne cijene. Kao i oduzimanje novčanih sredstava od stanovništva prilikom razmjene starih rubalja za nove, uključujući nepovoljne uvjete razmjene rubalja prilikom povlačenja štednje.
„Iz monetarne reforme stanovništvo je izašlo sa jedinstvenim državnim cijenama koje su bile više od predratnih 2,56 puta, uz likvidaciju preko 90 % štednje u gotovini koja se nalazila u kućama građana, 16 % štednje u bankama i preko 60 % štednje u obveznicama“, kaže Mirkin.
Pritom je, kako on ističe, rast realnih prihoda stanovništva za to vrijeme, usprkos zakonima ekonomije, tri puta nadmašio rast industrije. Naime, poslije monetarne reforme provedene u svoju korist vlast je stekla mogućnost povećanja prihoda stanovništva „'odozgo' putem rasta plaća ili direktivnog snižavanja maloprodajnih cijena“. Nikita Hruščov koji je došao na vlast poslije Staljina 1953. godine uveo je nove ekonomske reforme i prekinuo sa Staljinovom praksom snižavanja cijena.