Kako je Rusija vladala gradovima na Jadranu i zašto se povukla

1806. godine ruski admiral Dmitrij Nikolajevič Senjavin u dobi četrdeset godina od ruskog je cara Aleksandra I. dobio kompliciranu misiju: trebao je voditi ekspediciju na Jadran kako bi zaustavio ekspanziju naizgled nepobjedivog Napoleona.

Senjavin, mornar rođen u Kaluškoj oblasti, bio je poznat po tome da je protjerao Francuze iz tvrđave Santa Maure, a potom ih pobijedio na Krfu (u Grčkoj).

Senjavin je do rujna 1806. osvojio južni Jadran te je prekinuo dubrovačku pomorsku trgovinu. Uskoro je bio spreman napasti otok Hvar na južnom dijelu dalmatinske obale. Dobio je potporu pravoslavnih knezova Crne Gore, koji su mu obećali podršku na kopnu. Ruska flota osvojila je Korčulu i Vis, a Austriju je prisilio da mu preda Kotor. Tim je operacijama na Mediteranu spriječio Francuze da zauzmu Jonske otoke.

Odlučna potpora Petra I. u ruskim pobjedama

Crnogorski čelnici su tada za lidera odabrali mladog arhimandrita Petra Petrovića. On je izvojevao velike pobjede protiv Osmanlija poput onih iz Martinića i Krusa 1796. godine. Petrović je također učvrstio kontrolu nad Brdima. Petar je u vrijeme antifrancuske intervencije Rusa na Jadranu manje ili više pokušavao ojačati svoje veze s Kotorskim zaljevom kako bi proširio svoj utjecaj na jug. Iskoristivši intervenciju Slavena, usmjerio je svoje snage protiv Napoleonove vojske, koja je na koncu bila prisiljena na nečasno povlaćenje zbog poraza koje je pretrpjela u Cavtatu i Herceg-Novom.

Ruska flota je zauzela otoke Korčulu i Hvar. Kako se navodi na stranici Turizma Kotora, 1806. Su Rusi okupirali ovaj grad, koji je nekoliko stoljeća kasnije UNESCO proglasio svjetskom baštinom. Rusi su ovdje vladali samo godinu dana - do 1807. Kao rezultat saveza između Petra I. i Dimitrija N. Senjavina, Francuzi nisu mogli zauzeti Jonske otoke. Carske trupe su Herceg-Novi okupirale od 28. veljače 1806. do 12. kolovoza 1807. godine.

Zašto su Rusi otišli?

Senjavin je dobio naredbu da ode u Istanbul i stavi glavni grad Turske pod opsadu, u čemu je i uspio, pobijedivši u dvije bitke (bitki kod Dardanela, 11. svibnja 1807., i bitki kod Atosa, između 19. i 22. lipnja 1807 ). Blokada Istanbula je izazvala glad i pobune. Mustafa IV. je smijenio sultana Selima III.

7. srpnja 1807. godine ruski car Aleksandar I. i Napoleon potpisali su mir u Tilzitu, čime je završen rat između dviju zemalja i, na iznenađenje nekih, započet savez među njima. Francuska je obećala pomoći Rusiji u borbi protiv Turaka, dok se Rusija pristala pridružiti kontinentalnoj blokati protiv Velike Britanije.

Sav trud Senjavina bio je uzaludan, jer je mirom u Tilzitu 1807. ruski car bio prisiljen odustati od svih tih teritorijalnih dobitaka. Kažu da je, kada je saznao za posljedice sporazuma, ruski admiral briznuo u plač. Njegove su trupe napustile sve osvojene lokacije, kako bi ih u mnogim slučajevima zamijenili Francuzi.

Što se dogodilo sa Senjavinim?

Ruski je admiral u narednim godinama činio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi sabotirao naredbe cara koje su ga prisiljavale na suradnju s francuskom ratnom mornaricom i borbu protiv Britanaca.

Razočarano tim stavom, visoko zapovjedništvo carske Rusije naredilo mu je da se vrati u domovinu. Bilo mu je povjereno mirno upravljanje lukom Reval (danas Tallinn, Estonija). To je bio čisto administrativni posao, daleko od bojišnice.

Tijekom Napoleonove invazije 1812., car je odbio njegovu molbu da vodi vojsku protiv neprijatelja.

Nakon smrti Aleksandra I., Rusija je opet zatražila usluge admirala, koji je, unatoč tome što je imao 62 godine, vodio englesko-rusku zajedničku flotu i ostvario veliku pobjedu kod Navarina protiv Turaka. Senjavin je umro u Sankt-Peterburgu 17. travnja 1831.