Zašto je hrvač Ivan Podubni umro u siromaštvu?

"Klimente Jefremoviču, meni je 78 godina. Sjetite se mojih zasluga za našu zemlju i sovjetsku vlast. I sami ste me zvali nacionalnim herojem, a sada ste me zaboravili. Jedno samo molim: upišite me u blagovaonicu vojne jedinice, da bar ponekad pojedem nešto toplo." Ovo nedovršeno pismo, upućeno zapovjedniku Klimentu Vorošilovu, pronađeno je u spavaćoj sobi Ivana Podubnog nakon njegove smrti. Legendarni ruski hrvač umro je 8. kolovoza 1949. godine u gradu Jejsku.

"Ako nekoga ne obori, onda ga polomi"

Na ramena su mu stavljali telegrafski stup, o kojem je visilo po deset ljudi s obje strane – i stup se lomio. Ivan Podubni bio je visok 184 cm i imao je 120 kg. U Poltavskoj oblasti, gdje je i rođen, od dvanaeste je godine radio kao nadničar zahvaljujući svojoj snazi. U svojoj 23. godini zaposlio se kao radnik na utovaru u luci. Radio je u Sevastopolju i Feodosiji.

U lučkoj je sredini Ivan, kozački sin, pokupio loše osobine i navike. Kasnije je govorio da je bolovao od svih spolnih bolesti koje postoje na svijetu. Nosači u luci međusobno su se natjecali u hrvanju, pa je u njihovom okruženju Ivan naučio svoje prve zahvate, uključujući i one "prljave", koji nisu prihvaćeni kod profesionalnih hrvača.

Nedostatke u tehnici Ivan je kompenzirao svojom ogromnom snagom. Prema jednoj priči, on je 1896. godine došao na predstavu u cirkus Ivana Beskaravajnog u Feodosiji. Kada su hrvači ušli u arenu i počeli među publikom tražiti one koji se žele okušati u hrvanju, on je izašao i pobijedio sve osim jednog, koji ga je profesionalnim zahvatom oborio i pobijedio. Podubni je pozvan u cirkus kao "snagator" i tako 1897. godine počinje njegova cirkuska karijera.

Ubrzo je pronašao sebe u cirkuskom hrvanju, koje je tada bilo podijeljeno na dvije kategorije: "šike" i "bur". "Šike" je ono što se sada zove "wrestling". U njemu se koriste unapred uvježbani rizični i spektakularni trikovi, padovi i bacanja. Hrvači nastupaju u kostimima i pod pseudonimima, glume sukobe i imitiraju povrede. U Rusiji su takav hrvački show program priređivali promoteri. Jedan od njih, čuveni Ivan "Ujo Vanja" Lebedev (1879.-1950.), pričao je o Podubnom sljedeće: "Kršio je najbolje svjetske hrvače bez ikakvog žaljenja i bez imalo stida. Bio je jak kao uragan. Bio je strašan ne samo za Ruse, već i za sve strane hrvače: ako nekoga ne obori, onda ga polomi." "Bur" je bilo hrvanje na snagu, u kojem su se hrvači nadmetali tko je zdraviji i jači, i tu Ivanu Podubnom nije bilo ravnog.

Na svjetskom prvenstvu u hrvanju u Parizu 1905. godine Ivan Podubni izazvao je senzaciju pobijedivši svjetskog prvaka iz 1903. godine Jessa Pedersena. Nakon te pobjede često je gostovao širom Europe i smatrao se jednim od nepobjedivih hrvača.

"Čovjek ogromne snage i iste tolike gluposti"

Ivan je izvojevao mnoge pobjede koristeći brutalne zahvate naučene u luci. Prema jednoj priči, on se, budući da je bio prijeke naravi, posvađao 1905. godine u Francuskoj s japanskim majstorom borilačkih vještina. I ovaj je ponudio da se problem riješi fizičkim okršajem. Japanac je izlazio na kraj sa svim snažnim napadima Podubnog, izbjegavajući njegove udarce i postavljajući blokove, ali je Ivan slučajno uhvatio niskog rastom protivnika za odjeću, prevrnuo ga i preko koljena mu slomio bedrenu kost. Zbog takvih zahvata mnogi su se s razlogom plašili Podubnog.

Jednom prilikom Ivan je organizirao natjecanje "Podubni protiv svih". Nudio je 200 franaka onom tko izdrži 15 minuta u hrvanju s njim, i 8000 franaka onom tko ga pobijedi. Pošto nitko nije mogao izdržati 15 minuta, niti ga pobijediti, novac je pripao Podubnom. Međutim, od toga se nije obogatio. Zarađeni novac je propio i potratio u provodima, a volio je i žene.

Ivanova prva ljubav završila je tragično. Gimnastičarka Marija Dozmarova, s kojom je on bio u intimnoj vezi, pala je s trapeza i poginula. Podubni se prvi put oženio 1910. godine Antoninom Kvitko, koja je parirala snagatoru po kilaži – imala je preko 100 kilograma. U Poltavskoj oblasti oni su sagradili imanje i pustili u rad vodenicu, ali Ivan se nije znao organizirati u domaćinstvu i obiteljskom životu. Mnogo se bolje osjećao u cirkuskoj areni. Žena je živjela od novca koji je on zaradio, da bi 1920. u jeku građanskog rata pobjegla je s bjelogardijskim oficirom pokupivši sve muževljeve medalje.

Početkom 1920-ih Podubni se ponovo vratio u Europu na turneju. U tom ga je periodu upoznao pisac Aleksandar Kuprin, i zapisao: "Neki dan sam večerao s Podubnim, čovjekom ogromne snage i iste tolike gluposti." Kad je Podubni 1925. godine stigao u SAD na turneju, imao je već 54 godine, ali za čitav svoj život i svu blistavu karijeru on nije mogao ni uštedjeti, ni sačuvati koliko bilo novca.

Gladovanje i smrt

Sam Ivan Podubni volio je legende i izmišljene priče, tako da su detalji njegove biografije vrlo sumnjivi. Jedna takva priča kaže da su Podubnom u SSSR-u bila ograničena prava, jer na prijedlog Lavrentija Berije nije pristao trenirati sportaše udruženja "Dinamo", a u tom su udruženju bili pripadnici državne sigurnosti i Ministarstva unutarnjih poslova. Međutim, za ovo ne postoje nikakvi dokazi i razlog se vjerojatno krije u nečemu drugom.

Po povratku iz SAD-a 1927. godine Podubni je kupio kuću s vrtom u gradu Jejsku i tu se nastanio s udovicom Marijom Mašonjinom, s kojom je proživio posljednje godine svog života. Tijekom 1930-ih trenirao je lokalne hrvače i još je uvijek bio lokalna zvijezda. Jejsk su 1942.-1943. okupirali Nijemci. Vršili su masovna pogubljenja i pljačkali stanovništvo, ali Podubnog kao živu legendu nisu dirali. Čak su mu i pomagali novcem i hranom (radio je za njih kao marker, bilježio poene u igri u bilijarskom klubu).

Za vrijeme njemačke okupacije, Podubni je, opet kako priča kaže, ponosno nosio na grudima Orden Crvene zastave za rad, koji je dobio 1939. godine. Ali to mu nije mnogo pomoglo. Nakon oslobođenja Jejska, Podubni je podvrgnut strogim i dugotrajnim ispitivanjima, kao i svi građani koji su preživjeli na okupiranim teritorijima. Legendarni hrvač, ipak, nije bio represiran. Međutim, slijedovanje mu je toliko smanjeno da je uglavnom gladovao. Sve preostale medalje i priznanja razmijenio je na tržnicama za hranu.

Posljednja svečanost u čast Ivana Podubnog organizirana je 1945. godine. Pozvan je u Moskvu, gdje mu je u Parku Gorki pred okupljenim narodom dodijeljeno zvanje Zaslužnog majstora sporta SSSR-a. Gomila obožavatelja nosila je Podubnog na rukama, odjekivale su zdravice i glazba. Zatim se Podubni vratio u Jejsk. I pored novog zvanja, mirovina mu nije povećana, jer mu sovjetske vlasti nisu oprostile "izdaju". A 1948. je pao i slomio kuk. Od tada se kretao na štakama.

Ivan Podubni umro je od infarkta 1949. godine u Jejsku. Sačuvana je njegova kuća, kao i grob, a u gradu su podignuta čak i dva spomenika najpoznatijem ruskom hrvaču.

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji