Kako je odlazak u toalet izgledao u Rusiji sve do Oktobarske revolucije

"Svaki je domar dužan čovjeku pokazati potrebno mjesto, što, ipak, treba izbjegavati, jer su ova mjesta uglavnom prljava. Najzgodnije je svratiti u prvu gostionicu, samo ne treće klase, prethodno dajući vrataru ili hotelskom momku napojnicu od 5 ili 10 kopejki. Zajednički klozet, prilično čist, može se naći u ulici Iljinka preko puta Berze, iza Novotroicke gostionice u uskoj Pevčeskoj uličici, u prolaznom trijemu gdje se silazi u podrumsku prostoriju", zapisao je Vladimir Giljarovski u vodiču po Moskvi 1881. godine.

Kao što se može zaključiti, pronaći javni toalet u Moskvi u ta vremena nije bilo lako. Javni klozeti u gradovima pojavili su se tek devedesetih godina 19. stoljeća.

"Zolotar" ili drenažni bunar?

Najprije su uređene toalete u Rusiji dobili tko drugi nego carevi. Klozeti su postojali u dvoru Ivana Groznog u Kolomni, u dvorovima Alekseja Mihajloviča u Izmajlovu i Kolomenskom. U dvorcu Monplezir u Peterhofu 1710. godine za Petra Velikog napravljen je prvi klozet s odvodom.

Krajem 18. stoljeća opremljeni toaleti pojavili su se i u kućama visokog plemstva. Detaljno ih je opisao Daikokuya Kōdayū, japanski trgovac koji je bio prisiljen u Rusiji provesti deset godina (negdje u posljednjem desetljeću 18. stoljeća) i koji je rusku svakodnevicu promatrao radoznalim očima pridošlice.

"Čak i u trokatnim i četverokatnim kućama nužnici se nalaze na svakom katu" opisivao je Daikokuya život u Peterburgu, gdje je više puta boravio. "Oni se smještaju u uglu kuće, a izvana se izoliraju dvoslojnim ili troslojnim zidom, kako se ne bi širio smrad. Gore se postavlja cijev nalik na dimnjak kroz koju smrad izlazi van." Daikokuya piše da je visina drvenog sjedišta u ovim klozetima bila oko pola metra, i to objašnjava ovako: "U Rusiji se nose tijesne hlače, pa je čučanje, kako se čini kod nas, nepraktično."

On također ističe da u nekim kućama postoje nužnici s više otvora istovremeno, dok se kod bogataša u njima nalazi i peć, kako ne bi bilo hladno. Japanac navodi i cijenu pražnjenja septičkih jama – 25 rubalja godišnje. To je prema mjerilima onog vremena bio velik novac koji su mogli platiti samo bogataši.

Čišćenje septičkih jama obavljala je ekipa "zolotara", koji su se pojavili u vrijeme Katarine Velike. Oni su obilazili određene dijelove grada i odnosili smrdljivi sadržaj u bačvama. Za ovu su uslugu dobivali nadoknadu, na kojoj je većina građana pokušavala uštediti, bacajući svoje fekalije na ulicu, u kanale iza ograde, gdje god bi im bilo zgodno.

Povjesničarka Vera Bokova piše da su jedno vrijeme postojali "drenažni bunari". Njih opisuje moskovski ljubitelj kazališne umjetnosti Jurij Bahrušin: "Jame u zemlji koje imaju sposobnost u tlo primiti sve što u njih dospije. Zahvaljujući njima vlasnici parcela bili su oslobođeni troškova odvoza smeća sa svog imanja. Sva ta odvratna prljavština slijevala se u bunar i nestajala. A vlasnik nije mario za to što je ova nečistoća zatim dospijevala u podzemne tokove iz kojih su se brojni bunari punili pitkom vodom."

U zgradama s više stanova sobe s toaletom nalazile su sa na zajedničkom stubištu. Zato se u hodnicima širio smrad, posebno ljeti. U dvorištima takvih zgrada iznad septičkih jama nalazili su se poljski toaleti – za one koji su živjeli u prizemlju i podrumu, kao i za domare i vratare.

U drugoj polovici 19. stoljeća u većini skupih hotela i u kućama bogataša već su bili uobičajeni toaleti s odvodom i vodenim čepom (sifonom), koji je sprečavao da se smrad vraća iz odvoda u prostoriju.

Ali to je bilo moguće samo kod bogatih ljudi koji su živjeli u luksuzu. A što je mogao učiniti pristojan čovjek ako ga na ulici potjera na zahod?

Ulični toaleti u carskoj Rusiji

"Možete obići čitavu Europu i nećete vidjeti scene kakve se u Peterburgu događaju svakodnevno i to pred očima sviju. Ne pamtimo da se prije nekoliko godina u gradu događalo išta slično. Gospodin se zaustavlja nasred ulice i pred očima sviju koji prolaze u kočijama obavlja nuždu. U Londonu bi ovakav gospodin završio u policijskoj stanici, kao netko tko je učinio nepristojnost; ali kako se može na takav način tretirati stanovnik grada u kojem ne postoji neophodna stvar za gradski život – 'urinal'? (tako su se od engleskog 'urinal' u to doba nazivali pisoari – op. ur.) Pritom sa sigurnošću znamo da ako prolaznik osjetljiviji za pitanja pristojnosti svrati na minutu ili dva za vrata neke kuće, domar će ga odatle istjerati na ulicu", zapisao je Ivan Gončarov 1864. godine. Veliki je pisac bio stanovnik Peterburga kao i svaki drugi, pa je i sam, kako priznaje u pismu, bio prisiljen ponekad "javno, na ulici, podleći ljudskoj slabosti".

Prvi javni toalet, piše povjesničar Igor Bogdanov, pojavio se u Peterburgu 1871. godine kod Mihajlovskog manježa. "U njemu su se nalazila dva pisoara, dva klozeta i mala sobica za čuvara; toalet je imao obilnu opskrbu vodom, grijao se na željeznu peć." U javnim toaletima grijanje je bilo obavezno, inače bi se zimi voda zaledila.

Ubrzo je prema projektu gradskog arhitekta Ivana Metca sagrađeno još pet uličnih "kućica". U njima su bila odvojena odjeljenja za žene i muškarce i soba za čuvara. Bile su ograđene i okružene drvećem, a ipak su se mnogi, pisao je arhitekt Metc, "radije zaustavljali ispred ulaza, nego ulazili unutra!.. Što da se radi – i za to je potrebno vrijeme, potrebne su godine da se čovjek navikne". Ovi su toaleti bili besplatni, održavala ih je gradska uprava.

U Moskvi je situacija bila još gora. Prvi kompletno uređeni javni toaleti počeli su se pojavljivati tek krajem 19. stoljeća. Prije toga su postojale samo kabine, uglavnom na velikim tržnicama, gdje je obavljanje nužde na ulici pred narodom bilo sasvim neprihvatljivo. A kako su stvari stajale u drugim ulicama? Kako se prisjećao Moskovljanin Nikolaj Davidov, "mjesta na kojima su se nalazile kočijaške stanice, krčme, gostionice, obične kavane i slično, kao i gotovo svi ulični ćoškovi, makar bili zamandaljeni, i razne puste uličice (a bilo ih je mnogo!), pa i pokrivena vrata kuća... bili su žarišta smradnog zraka."

Negdje nakon 1880. godine na trgovima su se pojavili javni pisoari: obične rešetke iznad septičkih jama, načinjene na zemlji i ograđene paravanom (nalik na kabine za presvlačenje na plažama). Tek početkom 20. stoljeća pojavili su se kapitalni kameni javni toaleti, među njima i tri podzemna: na Teatralnom, Suharevskom i Puškinskom trgu.

Međutim, glavni problem javnih toaleta u carsko doba bilo je uklanjanje fekalija. Čak ni u Moskvi i Peterburgu, najnaseljenijim gradovima carstva, do kraja 19. stoljeća nije postojala kanalizacija.

Kuda su odlazile otpadne vode u Moskvi i Peterburgu?

U Moskvi je izgradnja kanalizacije počela tek 1893. godine, kada su se pojavila Ljublinska polja za pročišćavanje voda, u kojima se nečistoća filtrirala kroz tlo. Ipak, još dugo je stara prijestolnica bila okružena "prstenovima nečistoće", koje je povjesničar Solovjov usporedio s prstenovima Saturna. Naime, moskovski su "zolotari" otpad odnosili i prosipali u predgrađu. Prilazeći Moskvi, putnici u vlakovima zatvarali su prozore – tako se snažan smrad širio oko grada. Zolotari su ulice grada obilazili i čistili septičke jame sve do tridesetih godina 20. stoljeća.

U Peterburgu su stvari, nažalost, bile "jednostavnije". Grad, naime, presijecaju brojne rijeke i kanali, u koje je lako prosuti nečistoću. Kako piše povjesničar Igor Bogdanov, "uglavnom su se u 18.-19. stoljeću kućne nečistoće, kao i otpadne vode iz industrijskih poduzeća, izbacivale bez pročišćavanja u rijeke i kanale i odlazile u Finski zaljev. Zagađenje gradskih voda i prljanje uličnih kanala prisilili su vlast da 1845. godine zabrani da se septičke jame iz dvorišta povezuju s uličnim cijevima".

Neki su vlasnici kuća, piše Bogdanov, kako bi se spasili od otpadnih voda koristili gradski odvodni sustav za kišnicu, koji u Peterburgu postoji od 18. stoljeća, a on se kreće po ulicama. Tako da su križanja Peterburga tijekom čitavog 19. stoljeća ponekad postajala mjesta na kojima su se gomilale ljudske i konjske fekalije. Vlasti su zabranile da se ovaj otpad izbacuje u odvode za kišnicu šezdesetih godina 19. stoljeća, a od 1884. godine su, već u očaju, naredile da se barem na cijevi postave rešetke za filtriranje čvrstog otpada, Međutim, stanovnici grada ništa od toga nisu poštovali.

Unatoč svim naporima i nekolicini projekata, opći sustav gradske kanalizacije u Peterburgu u carsko doba nije uveden. Jedna od posljedica bila je strašna epidemija kolere u Petrogradu 1918. godine. Uspostavljanje kompletne kanalizacije u gradu započelo je tek za vrijeme sovjetske vlasti.

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji