Kako je u SSSR-u nastao logor za žene i djecu "izdajnika domovine"

Trideset hektara zemlje, dva niza bodljikave žice i barake od ćerpiča – tako se može opisati praktički sve što se nalazilo na teritoriju Akmolinskog logora za žene izdajnika domovine (skraćeno ALŽIR ili 26. točka).

Logor se nalazio nedaleko od današnjeg sela Akmol (nekada Malinovka) u Kazahstanu od 1938. do 1953. godine. Tijekom postojanja kroz njega su prošli na deseci tisuća članova obitelji "izdajnika domovine".

Zatvorenice su u logor upućivane bez suđenja

Naredba NKVD-a (Narodnog komesarijata za unutarnje poslove) "O represivnim mjerama protiv supruga osuđenih izdajnika domovine i smještanju njihove djece" potpisana je 15. kolovoza 1937. godine i vrlo se brzo još nedovršeni logor napunio zatvorenicama.

Represije su se odnosile na sve sadašnje i bivše supruge muškaraca koji su osuđeni za špijunažu, zavjeru ili vezu s opozicijskim desničarsko-trockističkim organizacijama. Izuzetak su bile trudnice, stare žene, kao i "oboljele od teških i zaraznih bolesti", koje su se morale obvezati da neće mijenjati mjesto stanovanja.

Suprugama i drugim rođacima "izdajnika" nisu sudili, nego su ih samo obavještavali o odluci Posebnog savjeta pri NKVD-u. Prema sjećanjima Galine Stepanovne-Ključnikove, supruge docenta matematike akademije "Vasilij Žukovski" Andreja Ključnikova, za običnim uredskim stolom sjedila su dvojica u vojnim uniformama koji su joj pružili list papira i rekli joj da se potpiše. "A zatim je uslijedilo čekanje u pritvoru i dug put u kazahstansku stepu", prisjećala se ona.

Do danas ne postoje točni podaci o broju represiranih na temelju naredbe NKVD-a. Izvještaji o tome i dalje su državna tajna. Međutim, pronađena je bilješka šefa NKVD-a Nikolaja Ježova i "Staljinovog krvnika" Lavrentija Berije, upućena Staljinu, u kojoj se spominje brojka od "18 000 supruga uhićenih izdajnika".

Težak rad

Zatvorenice su radile u užasnim uvjetima. ALŽIR je u tom pogledu bio znatno stroži od mnogih drugih logora u sustavu Gulaga. Između ostalog, u njemu je bilo zabranjeno slanje i primanje pisama, dobivanje paketa, kao i rad u struci. Istina, posljednja je zabrana bila samo formalna. Većina je žena posjedovala struke koje su bile "neophodne" logoru.

Tijekom prvih mjeseci postojanja ALŽIR-a žene su radile isključivo na grijanju baraka. To su radile pomoću trske koja je u ogromnim količinama rasla po obalama jezera Želanaš (na teritoriju logora). Trska, premda gori, ne daje mnogo topline, tek toliko. Logor se počeo naseljavati zatvorenicama sredinom zime i o grijanju je ovisilo hoće li one preživjeti do proljeća. Prema svim logorskim pravilima, zatvorenici nisu smjeli izlaziti vani ako je temperatura ispod -30 stupnjeva (što nije rijetkost za te krajeve zimi, gdje temperatura dostiže i -40). Međutim, čuvari su često zanemarivali ovo pravilo. Na proljeće 1938. godine komisija iz Moskve je kod 89 zatvorenica utvrdila ozbiljne ozebline.

"Rad na jezeru trajao je tijekom čitavog dana. Nakon desetosatnog rada bile smo umorne, oči su nas boljele od zasljepljujućeg snijega. Činilo nam se da bismo, kad bi nam dozvolili, legle na snopove trske i više ne otvorile oči", prisjećala se zatvorenica Marija Ancis.

Nakon zime žene su dobile zadatak da projektiraju i sagrade pogon za šivanje. One s tehničkim obrazovanjem najčešće su sjedile u posebnim malim barakama za stolovima i crtale projekte. Dok su zatvorenice s humanističkim obrazovanjem imale znatno manje sreće – gradile su barake za novopridošle.

"Golim su nogama mijesile glinu sa slamom, nabijale ovom vlažnom masom drvene kalupe, odvlačile ih i istresale mokre ćerpiče na prostor za sušenje", zapisala je Galina Stepanova-Ključnikova.

Kada je izgradnja logora završena, tamo se nalazilo šest baraka – u jednu bi se smjestilo 300 žena. Žene su živjele u vrlo skučenim i surovim uvjetima. Iako se na teritoriju logora nalazilo čitavo jezero, svaka je zatvorenica dobivala samo po vedro vode tjedno za pranje rublja i kupanje.

Djeca ALŽIR-a

U sovjetskom tisku toga vremena često se citirala Staljinova rečenica: "Sin ne odgovara za oca." Ali u stvarnosti su za djela očeva svi odgovarali.

Ženama koje su bile poslane u ALŽIR oduzimala se novorođenčad i smještala u jaslice, gdje su zatvorenice mogle ući samo da ih podoje. Čim bi napunila tri godine, djeca su se prebacivala u dječje domove. Izuzetaka nije bilo.

Prema djeci "izdajnika domovine" zaposleni u domovima odnosili su se neprijateljski, čineći im život teško podnošljivim. "Sve su nas ošišali, preobukli, dobila sam preveliku odjeću, a drugi premalu, zatim su nas ubacili u vagone i odvezli na Ural. U dječjem domu sve se radilo po zapovijedi: na stol bi postavili vreli boršč koji su djeca jedva mogla pipnuti, a nekoliko minuta kasnije bi ga odnijeli i stavili isto tako vrelu kašu koju bi djeca također jedva dotakla, a čim bi se začula zapovijedi, i nju su sklanjali. Ostao bi još komad kruha, njega ste morali brzo pojesti, jer su prilikom izlaska provjeravali i djeci oduzimali sve što bi im preostalo", prisjećala se Iskra Šubrikova koja je odrasla u jednom od takvih domova. Njen otac, partijski radnik u Novosibirsku, bio je strijeljan.

Osim toga, partijski su radnici djecu osuđenika ideološki "obrađivali" i navodili ih da mrze roditelje. Velikom broju djece promijenjena su imena i prezimena.

U tekstu posvećenom dječjim domovima na službenoj stranici muzejskog kompleksa ALŽIR navodi se da u domu koji je bio najbliži logoru preminulu djecu zimi nisu pokapali, jer je zemlja bila zaleđena i nije se moglo kopati. Umjesto toga su tijela djece čuvali u drvenim bačvama do proljeća, a zatim zakopavali u zajedničku grobnicu.

Poznate zatvorenice

Jedna od najpoznatijih zatvorenica ALŽIR-a bila je Rahilj Meserer-Plisecka, sovjetska glumica (s pseudonimom Ra Meserer) i majka Maje Plisecke, legendarne sovjetske balerine. Njen je muž bio osuđen zbog špijunaže. Rahilj je u logoru provela preko godinu dana, nakon čega je prebačena u slobodno stanovanje u naselje Čimkent, gdje je radila kao učiteljica plesa.

Ašhen Nalbandjan još je jedna poznata ličnost. Majka čuvenog sovjetskog pjesnika Bulata Okudžave dospjela je u 26. točku 1939. godine nakon uhićenja muža, optuženog za trockizam. Četrnaestogodišnji Bulat ostao je sam, a tri je godine kasnije kao dobrovoljac otišao na front, nadajući se da će to na neki način olakšati majčinu sudbinu. Međutim, sama Ašhen mogla se vratiti u Moskvu tek 1947. godine, i dalje vjerujući u partiju.

Današnje doba

Danas se na mjestu ALŽIR-a nalazi memorijalni kompleks posvećen sjećanju na žrtve represije. Od logora praktički nije ostalo ništa, ali se na njegovom teritoriju nalazi muzej u kojem su prikazane umanjene kopije baraka. One su sagrađene od istog materijala kao i originalne, od ćerpiča.

Također, na istom je mjestu postavljena kopija "krasnuhe" – vagona za prijevoz zatvorenika. Tu je i spomenik "Vrata žalosti", simbol "ulaska na svetu zemlju na kojoj se odigrava susret između dva svijeta – živih i mrtvih".

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji