Zašto Japan nije napao SSSR za vrijeme Drugog svjetskog rata (premda je to imao u planu)

Povijest
BORIS EGOROV
Japanci su sanjali o tome da osvoje Sibir i Daleki istok, ali nisu žurili ući u sukob s Crvenom armijom. Čekali su da Nijemci za njih obave sav težak posao.

Nejmački Wehrmacht prešao je na teritorij SSSR-a 22. lipnja 1941. godine. Istovremeno se na Dalekom istoku druga vojska spremala prijeći sovjetsku granicu – japanska.

Kao saveznici u Antikominternskom i Trojnom paktu, Berlin i Tokio planirali su što prije poraziti sovjetske oružane snage i među sobom podijeliti ogromnu zemlju. Za japanski blickrig sve je bilo spremno, ali do njega ipak nije došlo. Zbog čega?

Primamljiv zalogaj

Japanci su još 1918. godine ozbiljno počeli razmišljati o tome da od Rusije preuzmu Sibir i Daleki istok. Građanski rat koji je izbio na ruševinama nekadašnjeg carstva pružio im je odličnu priliku da znatno prošire granice svoje države.

Do 1920. godine japanske snage u Rusiji brojile su sto tisuća ljudi. Međutim, suočeni sa snažnim partizanskim pokretom i diplomatskim pritiscima zapadnih sila, oni su bili prisiljeni povući se.

Neuspjeh "Sibirske ekspedicije" ipak nije naveo Tokio da zaboravi na svoje ambicije. Tijekom dvadesetih godina u glavnom stožeru Kopnene vojske Japanskog Carstva intenzivno se radilo na planovima protiv Sovjetskog Saveza.

"Japan se treba proširiti barem do Bajkalskog jezera, dalekoistočne provincije koje osvoji treba promatrati kao dio vlastitog carstva i tamo osnovati vojna naselja na dugi niz godina", smatrao je 1931. godine vojni ataše japanskog veleposlanstva u Moskvi potpukovnik Kasahara Yukio.

Nakon osvajanja sjeveroistočnog dijela Kine (Mandžurije) Japanci su dobili značajan mostobran za napad na SSSR. Tada je odmah počela izgradnja vojnih aerodroma i željezničkih pruga koje vode do sovjetske granice, a vojska stacionirana u regiji počela je obuku za vođenje borbenih djelovanja protiv Crvene armije.

Gorke lekcije

Japansko-kineski rat izbio je 1937. godine i Sovjetski Savez počeo je pružati vojnu pomoć vladi Čang Kaj-šeka. To je izazvalo krajnje nezadovoljstvo Tokija. Učestale su provokacije japanske vojske i narušavanje granica SSSR-a, što je na kraju dovelo do oružanog sukoba.

Na ljeto 1938. godine strane su se sukobile u lokalnom pograničnom konfliktu kod jezera Hasan, u kojem je Crvena armija protjerala japansku vojsku sa sovjetskog teritorija. Ali znatno jači udarac za "Zemlju izlazećeg sunca" bio je poraz njenih oružanih snaga u borbama na rijeci Halhin Gol na teritoriju Mongolije na proljeće-jesen 1939. godine.

Maršal Georgij Žukov u svojim "Sjećanjima i razmišljanjima" ovako je opisao jednu epizodu iz tog sukoba: "Japanci su se očajnički branili od naših napada. Ali zastrašujuća lavina tenkova, oklopnih vozila i pješadije sve je dalje i dalje napredovala, lomeći i uništavajući sve što bi dospjelo pod gusjenice tenkova, paljbu artiljerije, udar pješadije. Japanci su svu svoju avijaciju slali protiv naših snaga koje su ih napadale, ali nju je dočekivala naša avijacija. Borba se nesmanjenom žestinom nastavila tijekom čitave noći. Ujutro su Japanci, nakon što su im tijekom noći pristigle nove snage, pokušali prijeći u ofenzivu, ali taj je pokušaj brzo osujećen."

Ispostavilo se da je Crvena armija borbeno sposobnija nego što je to pretpostavljalo vojnopolitičko rukovodstvo Japana. Carstvo, ipak, nije planiralo odustati od planova budućeg rata protiv SSSR-a, no nakon toga je počelo djelovati opreznije i predostrožnije.

Izbor pravog trenutka

Upravo oprez i predostrožnost naveli su Tokio da 13. travnja 1941. godine sklopi sporazum o neutralnosti s Moskvom. Japanci su znali za napad koji je Wehrmacht pripremao protiv SSSR-a, ali nisu žurili od prvog se dana priključiti konfliktu. Kako se navodilo u "Tajnom dnevniku rata" japanskog glavnog stožera, sporazum "nam pruža dodatno vrijeme za donošenje samostalne odluke o početku rata protiv Sovjeta".

Nakon početka borbenih djelovanja između Sovjetskog Saveza i nacističke Njemačke u lipnju 1941. godine Japanci su počeli pažljivo pratiti situaciju na frontovima i čekati trenutak za napad. "Napad se treba dogoditi kada Sovjetski Savez, nalik na zrelu datulju, bude spreman pasti na zemlju", izjavio je ministar vojske Tojo Hideki na jednom sastanku vlade.

Car Hirohito je 7. srpnja 1941. godine odobrio plan glavnog stožera za napad na SSSR pod nazivom "Kantokuen" ("Posebni manevri Kvantunške armije"). Prema ovom planu, formacija od 850 tisuća vojnika koncentrirana u Mandžuriji i Koreji trebala je prodrijeti na teritorij Sovjetskog Saveza iz nekoliko pravaca i osvojiti Vladivostok, Habarovsk, Petropavlovsk-Kamčatski, potući Mongolsku Narodnu Republiku, koja je bila saveznica komunista, i stići do istočne obale Bajkalskog jezera.

Nijemci su neprekidno pozivali Tokio da što prije sudjeluje u planiranoj podjeli oborenog diva. Međutim, sjećajući se gorkih lekcija s Halhin-Gola, Japanci su odgađali taj čas i čekali da ovaj div zaista bude oboren.

Dok je čekalo, carstvo nije sjedilo prekriženih ruku. Obavještajne službe intenzivno su prikupljale informacije o brojčanom stanju Crvene armije na Dalekom istoku, o mjestima njenog stacioniranja, ratnom potencijalu i kretanju unutar zemlje. Ove su informacije bez odlaganja proslijeđivane Nijemcima.

Na sovjetski teritorij redovno su upućivani diverzanti, uključujući ruske emigrante iz brigade "Asano". Državnu granicu u to doba stalno su narušavali borbeni i izviđački avioni ili čak čitave jedinice japanske vojske.

Krah nadanja

Prvo zabrinjavajuće upozorenje za Japan bila je Smolenska bitka u srpnju-kolovozu 1941. godine. Uslijed žestokog otpora Crvene armije njemački je blickrig počeo značajno šlajfati.

Važno je bilo i to što brojčano stanje sovjetskih snaga na Dalekom istoku ne samo da se držalo na visokom nivou (oko 500 tisuća ljudi), nego je neprekidno raslo. U vezi s katastrofalnim stanjem na zapadu dio jedinica upućen je u rat protiv Nijemaca, ali deficit vojnika brzo je nadoknađen na račun mobilizacije lokalnog stanovništva.

Tako da se moment napada prvobitno planiran za 10. kolovoza neprekidno odgađao. Još nije počela ni bitka za Moskvu, a Tokio je već zaključio da operaciju treba odgoditi.

Umjesto pohoda na sjever odlučili su se za rat protiv SAD-a i Velike Britanije, ofenzivu na jugoistočnu Aziju i osvajanje nizozemske Istočne Indije, koja je sama godišnje davala 20 puta više nafte od svih teritorija pod japanskom kontrolom zajedno. U slučaju iznenadnog poraza SSSR-a dio Kvantunške armije u Mandžuriji držan je u stanju borbene spremnosti.

Nakon što je Wehrmacht poražen kod Moskve i Staljingrada vjera Japanaca u poraz SSSR-a pokolebana je. Nakon neuspjeha njemačke okupacije "Citadela" na Kurskoj prevlaci na ljeto 1943. godine ona je definitivno iščezla.

Promjena smjera

Kada je postalo svjesno da se bliži poraz Sila Osovine, Japansko Carstvo potpuno je promijenilo smjer svoje vanjske politike prema Sovjetskom Savezu. Pokušavalo je popraviti odnose sa sjevernim susjedom i na jesen 1943. godine čak ponudilo svoje usluge posredovanja u sklapanju mira između Moskve i Berlina, koje su odbijene.

Japanci su definitivno zaboravili na svoje ofenzivne planove i počeli se pripremati za mogući sovjetski napad. I što se više Crvena armija približavala Berlinu, ova je opasnost bila izvjesnija.

Tijekom konferencije saveznika u Jalti u veljači 1945. godine Staljin je obećao Rooseveltu i Churchillu da će Sovjetski Savez dva-tri meseca nakon kapitulacije Njemačke ući u rat protiv Japana.

U travnju iste godine SSSR je poništio pakt o neutralnosti sa "Zemljom izlazećeg sunca". Mogućnost da se dogovor raskine godinu dana prije njegovog isteka bila je predviđena člankom 3. sporazuma.

Kao razlog za ovaj postupak sovjetska je strana navela da su Japanci pomagali Njemačkoj tijekom čitavog rata protiv SSSR-a i da nastavljaju ratovati protiv saveznika Moskve – SAD-a i Velike Britanije. U takvim okolnostima produžetak sporazuma gubi smisao.

Sovjetski Savez je 9. kolovoza 1945. godine objavio rat Japanu, a istog dana je njegova vojska ušla na teritorij Mandžurije. Za samo deset dana ona je potpuno razbila Kvantunšku armiju, od koje su Sovjeti nekada toliko strahovali.