Kako je izgledao noćni život u SSSR-u?

Većina ljudi misli da u Sovjetskom Savezu nije bilo noćnog života, ali to nije točno. Noćni klubovi i barovi zaista su se počeli masovno pojavljivati tek krajem osamdesetih-početkom devedesetih, ali su u drugačijem obliku postojali i ranije.

Diskoteke sa stranim hitovima

Glavni način zabave za većinu sovjetskih građana bile su diskoteke. Međutim, one se teško mogu ubrojati u pravi "noćni život", jer su obično radile od 19 do 23 sata. Bile su otvorene samo vikendom. Sam pojam "diskoteka" u SSSR-u je zaživio tek sedamdesetih, a prije toga su to bile "plesne večeri" ili "ples". U diskotekama se prije svega plesalo. Tu nije bilo ni bara ni bifea. Neki su, međutim, sa sobom donosili alkohol, unatoč zabrani, i ispijali ga negdje u prikrajku kako ih milicija koja je čuvala diskoteke ne bi primijetila. Ozbiljan razgovor s organima reda slijedio je posjetitelju diskoteke ne samo ako donese alkohol, nego i ako ne plati ulaz. Cijena je bila simbolična, ali neki su ipak radije preskakali ogradu i švercali se.

Još je jedno važno pravilo bio kodeks odijevanja. U diskoteku nije mogao ući nitko u trenirci, pa čak ni u svakodnevnoj odjeći. To je procjenjivala narodna milicija (dobrovoljci koji su obilazili diskoteku zajedno s milicijom ili umjesto nje), dok su u diskotekama na fakultetima taj zadatak obavljale grupe članova Komsomola.

Disk-džokeji (današnji DJ-evi) nisu puštali samo sovjetsku muziku, nego i strane izvođače: ABBA, Boney M, Eagles, Ricchie e Poveri, Smokie, Scorpions. Međutim, pojedini izvođači i pjesme bili su zabranjeni, a krajem osamdesetih uvedena je čak kvota za repertoar u diskotekama: 70% pjesama trebao je biti sovjetsko, 20% iz sovjetskog bloka, a samo 10% iz kapitalističkih zemalja. Neki organizatori diskoteka uspijevali su izbjeći ova pravila, ali puštanje nedozvoljenih pjesama moglo je dovesti do zatvaranja diskoteke.

Samo za strance

U Sovjetskom Savezu postojali su i barovi, ali ne za sve. Oni su se nalazili u hotelima za strane turiste, što znači da je u njima plaćanje bilo moguće samo devizama. "U hotelima za strane turiste barovi su bili otvoreni do 4 ujutro. Tamo su primali samo devize. A kako sovjetski građani nisu mogli posjedovati strani novac, ako bi se našli u takvom baru, automatski bi privukli pažnju specijalnih službi. Meni se dogodila sljedeća situacija: doputovali su neki strani filmaši i ja sam s njima sjedio u baru. Na izlazu me zaustavljaju i traže dokumente. Spasilo me je to što nisam ništa platio, nego su me častili", prisjeća se čovjek koji je u vrijeme SSSR-a radio kao prevoditelj i pratitelj za strane turiste.

Na takvim mjestima nalazile su se i djevojke lakog morala. "Prostitucija je u SSSR-u bila zabranjena. Sve takve djevojke svoje su klijente prijavljivale specijalnim službama i pod tim uvjetom imale mogućnost baviti se svojim poslom. U čuvenom lenjingradskom restoranu 'Astorija' (postojao je u carsko doba, a postoji i danas) bila je djevojka koja je svake večeri u ponoć dolazila polupijana. Nosila je nezapaljenu cigaretu i muškarci bi joj pružili upaljač. A ona ih je procjenjivala pogledom", kaže naš sugovornik.

U restorane pri takvim hotelima mogli su, za razliku od barova, ući i sovjetski građani i platiti rubljima. Ali posjet takvom restoranu rijetko je tko mogao sebi priuštiti, jer su cijene bile vrlo visoke. Čak su i neki stranci radije birali jednostavnije restorane dalje od centra grada.

Jedini bar za sovjetske građane

A ipak je u SSSR-u postojao i bar za sovjetske građane. "Koktel-hol" osnovan je 1938. godine u Moskvi. Imao je dva kata i bio sagrađen po uzoru na zapadna mjesta tog tipa. Na sceni se svirala glazba koja je izazivala nepovjerenje i negodovanje sovjetskih vlasti: jazz, tango, fokstrot. Na karti koktela bilo je oko 500 naziva. Svi su se kokteli pravili od domaćih pića, a kao zakuska servirali su se pečeni badem sa soli, masline i kanapei.

Glavni posjetitelji bili su stranci, disidenti i "zlatna" mladež. Običan sovjetski čovjek nije žudio za zapadnom kulturom, a osim toga, cijene su bile previsoke. Na primjer, 1961. godine jedan je koktel koštao 4 rublja i 10 kopejaka, a mjesečna karta za sve vrste javnog prijevoza bila je 6 rubalja.

U Staljinovo doba "Koktel-hol" bio je zamka za disidente. Oni su se tamo okupljali na jednom mjestu, tako olakšavajući posao organima sigurnosti. 1968. godine bar je zatvoren, a na njegovom je mjestu otvorena sladoledarnica. Isti takav bar postojao je u Kijevu, o njemu u svom "Ruskom dnevniku" piše američki pisac John Steinbeck, koji je 1947. godine posjetio SSSR. Steinbeck se prisjećao da su sva pića imala ukus grenadina – sirupa od nara. Zbog tog sirupa svi su kokteli bili crvene boje.

U to je doba barska kultura bila u priličnoj mjeri improvizirana, jer su pristup stranim receptima i alkoholu imali samo barmeni iz hotela za strane turiste. Rad u baru postao je prava profesija tek zahvaljujući entuzijastu Aleksandru Kudrajvcevu. On se smatra prvim sovjetskim barmenom. 1978. godine sastavio je prvu knjigu recepata za koktele "Tehnologija pripreme miješanih pića", koju su mogli koristiti njegovi kolege.

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji