"U mom djetinjstvu, sedamdesetih-osamdesetih godina, svake sam godine preko ljetnih praznika odlazila u posjet kod bake. I svaki bi me put roditelji za to pripremili. Objasnili bi mi da nikad i ni s kim ne trebam razgovarati o tome odakle dolazim. A ako me netko počne ispitivati, trebam odmah prekinuti razgovor i pobjeći. U mom svjedočanstvu o rođenju i u mojoj osobnoj karti stoji da sam rođena u Čeljabinsku", prisjeća se Nadežda Kutepova u svojoj knjizi "Tajne zatvorenih gradova". Zapravo, ona je rođena u Snežinsku, uralskom "nuklearnom" gradu, zatvorenom još od sovjetskog doba.
Roman Jarovicin/TASS
1. Zatvoreni gradovi u početku nisu bili obilježeni na kartama SSSR-a
Zatvorena naselja u SSSR-u počela su se pojavljivati kada je krenuo razvoj nuklearnog projekta (1945.-1953.). Sve što se odnosilo na ovaj projekt klasificirano je kao vojna, a kasnije državna tajna. Čak su i nazivi radioaktivnih tvari bili šifrovani. Bilo je, naime, zabranjeno korištenje riječi kao što su "plutonij" i "uranij".
Tek 1954. godine uvedeni su javni geografski nazivi ovih mjesta. Imena su im dodjeljivana po principu "naziv najbližeg naselja plus broj pošte" i neprekidno su se mijenjala. Na primjer, grad Sarov u Nižegorodskoj oblasti do 1994. godine nazivao se Gorki-130, Arzamas-75 i Arzamas-16.
U osobnim dokumentima stanovnika – građevinara, zaposlenih u poduzećima nuklearne industrije i članova njihovih obitelji – čak i nakon 1954. godine nije se navodilo mjesto gdje stvarno žive, nego centar lokalne oblasti. Građani su potpisivali dokument o čuvanju povjerljivih podataka.
2. Prvi zatvoreni gradovi podignuti su u udaljenim oblastima iza Urala
Prva su naselja podizana uz poduzeća nuklearne industrije prilikom njihove izgradnje. Krajem četrdesetih i početkom pedesetih uvedeni su posebni zahtjevi za mjesta izgradnje novih kombinata i tvornica. Na primjer, zatvoreni gradovi pretežno su se nalazili daleko od kopnenih granica i europskog dijela zemlje (kako bi se smanjila mogućnost zračnih napada), u blizini velikog izvora vode, na mjestima koja su sigurna kada se radi o seizmičkim, geološkim i hidrološkim uvjetima.
Andrej Solomonov/Sputnik
Izuzetak je bio Sarov, za koji se smatra da je osnovan 1706. godine. Od početka 18. stoljeća tu se nalazio muški samostan Sveto-Uspenska Saratovska pustinja, široko poznat zahvaljujući svom igumanu, prepodobnom Serafimu Sarovskom. Nakon revolucije 1917. godine samostan je likvidiran, a u njegovim građevinama bili su dječja radna komuna, zatvorska kolonija, a zatim laboratorij za fiziku.
Nikolaj Moškov/TASS
Kasnije su zatvoreni gradovi, kao i poduzeća nuklearne industrije, nastajali i u europskom dijelu SSSR-a. Širom zemlje osnivani su i pored važnih vojnih objekata.
3. Prve zatvorene gradove stanovnici nisu smjeli napuštati
Prvobitno nije bilo predviđeno da zaposlenici napuštaju teritorij ovih gradova. Stručnjacima su se zato oduzimale osobne iskaznice. Odlazak se dozvoljavao samo u izuzetnim slučajevima: smrt bliskih rođaka, neophodnost hitne ili specijalne medicinske pomoći, prirodne katastrofe. U svakom slučaju morali ste pokazati dokumente koji potvrđuju neophodnost odlaska, opisati rutu putovanja i potpisati dokument o čuvanju povjerljivih informacija. Za komunikaciju izvan grada sastavljali su se izmišljeni biografski podaci.
Andrej Solomonov
Popuštanje režima nastupilo je 1954. godine, kada je izlazak iz "zone" bio dozvoljen bez pretjerane birokracije. 1957. godine uvedene su stalne propusnice za stanovnike grada. U početku im je bilo dozvoljeno da grad napuštaju jednom tjedno, a u slučaju da se vrate sa zakašnjenjem, propusnica im je mogla biti oduzeta na tri mjeseca.
4. Stanovnici zatvorenih gradova imali su privilegije
Osim značajnih ograničenja, stanovnici su imali i neke prednosti:
- stopa kriminala bila je niža nego u drugim gradovima,
- opskrba namirnicama i robom uvijek je bila stabilna,
- radnici su dobivali 15-20 % više plaće,
- bile su im na raspolaganju najsuvremenije medicinske usluge – zbog rizika od radijacijske bolesti.
"Moja obitelj odlučila je prijeći u Krasnodar-26 kada su tati tamo ponudili posao, a mama je bila trudna. Za vrijeme perestrojke u SSSR-u je vladala nestašica proizvoda i pred prodavaonicama su bili ogromni redovi, a u ovom zatvorenom gradu police su uvijek bile pune", prisjeća se jedna korisnica interneta.
5. U zatvorene gradove ni danas se ne može ući bez dozvole
Nakon raspada SSSR-a popis zatvorenih gradova objavljen je javnosti. Od 1992. godine njihov se broj mijenjao i neki su se postepeno "otvarali".
Danas u Rusiji postoji 38 zatvorenih administrativno-teritorijalnih jedinica (prema stanju na dan 1. siječnja 2021. godine). U deset njih nalaze se objekti nuklearne industrije, u tri su poduzeća raketno-svemirske industrije, a 23 pripadaju vojnom resoru. U jednom od njih nalazi se laserski poligon, a u jednom poduzeće za izgradnju složenih podzemnih objekata.
Aleksandar Krjažev/Sputnik
Ako žele posjetiti bilo koje od ovih naselja, čak i ruski državljani moraju dobiti dozvolu. Među opravdanim razlozima mogu biti bliske rodbinske veze sa stanovnikom naselja, poslovno putovanje ili ugovor o radu, kao i posjet javnih događaja (konferencija ili natjecanja). U ostalim slučajevima mogu biti odbijeni.
XioNoX (CC BY-SA)
- Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
- Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
- Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
- Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji