Što se nosilo u SSSR-u tijekom zime (FOTOGRAFIJE)

Tijekom 1920-ih i 1930-ih većina žitelja gradova i sela oblačila se jednostavno, pa čak i pomalo "prostački". Svi su nosili tanke kapute, valjenke i "burke" (duge ogrtače od čoje). Ubrzo je vatnik postao glavna zimska odjeća. Tu vatiranu proštepanu jaknu bilo je lako napraviti, ona nije bila skupa i zato je pomoću nje moglo biti riješeno pitanje odijevanja velikog broja ljudi.

U Drugom svjetskom ratu vatnik se pokazao kao idealna zimska odjeća za široke narodne mase. Bio je podjednako dobar i na frontu, i u hladnim tvorničkim halama, u ekspedicijama, u njivi i u pohodima. Cijela je zemlja nosila vatiranu jaknu – vojska, studenti, radnici, robijaši, graditelji, vozači i drugi slojevi stanovništva. U cilju dodatne zaštite od prodornog hladnog vjetra štepane jakne stezale su se u struku remenom ili običnim konopom.

Nakon rata, kada je životni standard počeo rasti, cijela je zemlja obukla teške kapute.

Imućni ljudi po gradovima naručivali su da im se sašije kaput, i da se "oplemeni" krznenom kragnom i kapom od istog krzna. Ljudi s običnim primanjima kupovali su ono što se moglo naći u prodavaonicama, a to je bio standardizirani kaput s kragnom od umjetnog krzna.

Tijekom 1950-ih postale su moderne bunde. Rijetko tko je mogao priuštiti sebi bundu od pravog krzna. To nije važilo za bunde od krzna mladog janjeta astrahanske ovce – one su bile česte na vrhuncu ove gradske mode tijekom 1950-ih.

Ponekad je moda bila jača od zdravog razuma. Žene su tijekom pedesetih uz bundu od astrahanskog krzna ili kaput nosile na glavi kapice koje su jedva pokrivale tjeme. Moskovljani su im dali nadimak "meningitis kapice" jer praktički nisu pokrivale potiljak, tako da je vjerojatnost upale moždane ovojnice bila prilično velika.

Ali to su nosile žene koje su pratile modu. Većina je smatrala da glavu od hladnoće najbolje štiti vunena marama. Te marame jako "bockaju", ali su pravi spas u raznim situacijama. Žene su ih vezivale umjesto kape, a ako moraju stajati na hladnoći, onda i oko struka. U slučaju prehlade takva se marama nosila oko vrata ili se stavljala na grudi (uz prethodno utrljavanje melema).

Kapa "ušanka" čuveni je simbol ruske zime. Ona se mijenjala tijekom nekoliko stoljeća. Seljaci su zimi najprije nosili treuh (on je pokrivao i glavu i potiljak). Zatim je u sovjetsko vrijeme ušanka postala dio uniforme Crvene armije, a tijekom 1960-ih rado ju je nosio šef države Leonid Brežnjev. Od tada kompletna partijska elita počinje nositi ušanke od krzna jelena i krzna astraganske janjadi.

Za obične sovjetske građane postojala je jednostavnija varijanta – ušanka od zečjeg krzna.

Muškarci su u svim periodima nosili kaput ili kratki kaput s krznenim kragnama. Naročito je bila cijenjena kragna od krzna astrahanske janjadi, kratko šišanog dabra ili bizamskog štakora.

Žene su kao sredstvo protiv smrzavanja često koristile nekoliko slojeva odjeće. Sve do 1970-ih hlače nisu bile dio ženske garderobe, osim kao radnička odjeća, i to samo u teškim fizičkim poslovima.

Zbog toga su ispod suknje ili haljine nosile komotno donje rublje s nogavicama do koljena (od pamuka ili vune), a uz njih debele čarape, i to ponekad 2-3 para jedan preko drugog.

Teže je bilo riješiti pitanje obuće. Klasične valjenke (tople čizme od valjane ovčje vune) nisu bile baš zgodne za svakodnevni gradski život, a dobre čizme bile su skupe i doživljavale su se kao znak prestiža. Radi takvih čizama žene su stajale u dugačkim redovima ispred prodavaonica ili su ih nabavljale preko veze. Naročito su bile cijenjene jugoslavenske, rumunjske, mađarske i finske čizme. One se nisu pravile za veliku studen, ali su žene radi elegancije bile spremne žrtvovati se i trpiti hladnoću.

Jedino su sovjetska djeca bila uvijek toplo odjevena, jer je bilo uobičajeno da se djeci osigura višeslojna odjeća: lako donje rublje, laka bluza i preko nje topli džemper, hulahopke i preko njih vunene hulahopke bez stopala i pletene čarape. Zatim bunda ili kaput stegnut pojasom u struku. Na glavi su nosili laku kapu ili maramu, a preko nje kapu od prirodnog ili umjetnog krzna. Na nogama su često imali valjenke, rjeđe čizmice.

Ponekad se djeci preko bundice ili kaputića prebacivala već spomenuta vunena marama.

U tako glomaznoj odjeći djeca se nisu mogla lako kretati, ali je ona bila idealna za duge šetnje ili za sanjkanje.

I naravno, djeca su nosila "vareške" (rukavice s odvojenim palcem). One su bile prišivene na dugačku elastičnu traku i provučene kroz rukave bundice, tako da ih je bilo teško izgubiti. Događalo se, ipak, da i tako pričvršćene rukavice ostanu negdje u snijegu...

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji