Tko je i kada živio u Kremlju?

Posljednji je stanar napustio Kremlj 1962. godine, i od tada u njemu nema stambenog prostora. A nekada je moskovska tvrđava bila gusto naseljena. Na teritoriju Kremlja nalazile su se stambene odaje careva, patrijaraha i boljara visokog roda. Kasnije su careve i boljare smijenili imperatori i dvorani, a zatim generalni sekretari Komunističke partije i partijski funkcionari.

Kneževski i carski dvori, boljarske kuće i patrijaraški konaci

Prvo utvrđenje na mjestu današnjeg Kremlja pojavilo se 1156. godine. Podignuto je oko kneževskog dvora i kuća najbližih suradnika moskovskog kneza. Prve naseobine nalazile su se blizu Borovickih vrata. Obično se knežev dvor sastojao od nekoliko odvojenih građevina koje su se zajedno zvale "horomi" i gotovo svaki član kneževe obitelji imao je posebnu odaju. U prvo vrijeme sve se gradilo od drveta, a otkako je Dmitrij Donski u 14. stoljeću podigao zidine od bijelog kamena, kamena zdanja počela su se graditi i unutar Kremlja.

Korjenito preuređivanje Kremlja počelo je 1482. godine na inicijativu Ivana III. Od tada je knežev dvor sve više nalikovao na pravu raskošnu rezidenciju. Kada se ruski car oženio nasljednicom posljednjeg bizantskog imperatora, Sofijom Paleolog, Moskva je naslijedila običaje, status i smiboliku Bizanta. Taj savez i nova uloga Moskve obvezivali su cara da se pobrine o podizanju odgovarajuće rezidencije. Ivan III. obnovio je tvrđavu i podigao nekoliko crkvi. Mjesto drvenih stambenih kuća postepeno su zauzimala zdanja od kamena. Najprije su ih podizali boljari, a kasnije je Ivan III. pokrenuo i izgradnju prvog dvorca od kamena.

Taj prvi kameni dvorac nije sačuvan, ali je njegov dio, takozvana "kneginjina polovica", poslužio kao temelj za Teremni dvorac koji i danas krasi arhitektonski ansambl Kremlja. Teremni dvorac sagrađen je za Mihaila Fjodoroviča, prvog cara iz roda Romanovih. On je ujedno bio i prvo zdanje od kamena u kojem je živjela carska obitelj. Napravljen je tako da nalikuje na građevinu od drveta. Teremni dvorac je sve do vladavine Petra I. služio kao rezidencija ruskih careva.

Pored vladara i njihovih obitelja, na teritoriju Kremlja živjeli su i visoki crkveni dostojanstvenici i boljari. Po nalogu patrijarha Nikona 1653.-1655. godine sagrađen je Patrijaraški konak u kojem je Nikon primao posjetitelje i živio. Taj konak i danas postoji. Pored toga, unutar zidina Kremlja gradile su se i kuće boljara visokog roda. Najpoznatija je sačuvana boljarska kuća Potešni dvorac. Podignuta je za boljara Ilju Miloslavskog, tasta cara Alekseja Mihajloviča. Kasnije su tu živjeli i odsjedali članovi carske obitelji, na primjer imperatorica Elizabeta Aleksejevna, dok je veći dio tih objekata predan kolegijima (ministarstvima), tako da je Kremlj ubrzo zatim postao nepodesan za stanovanje. Kolegiji su prešli ovamo sa svim svojim činovnicima, arhivima i čuvarima. Uprava Riznice, u kojoj su se čuvale carske dragocjenosti, napisala je 1727. godine sljedeće: "...svakojaki izmet i neprikladno smeće iz nužnika, i od konjskih staja i robijaša u drvenim kladama iz Oberbergamta koji se ovdje drže, izlažu carsku riznicu velikoj opasnosti, jer se od toga podiže smrad od kojega se zlatnom i srebrnom posuđu, i drugome što pripada riznici Njegovog Imperatorskog Veličanstva, može nanijeti opasna šteta, jer bi od toga moglo pocrniti..."

Pored svega, Kremlj je izgubio status službene rezidencije kada je Petar Prvi 1712. godine dodijelio taj status Sankt-Peterburgu. Grad koji je car podigao bio je bliži Europi i imao izlaz na more, tako da su morskim putem strani gosti mogli stići do Rusije sigurnije nego kopnenim putem koji je vodio u Moskvu.

Posljednji stambeni objekt na teritoriju Kremlja bio je Veliki kremaljski dvorac. Njegova izgradnja počela je 1837. godine po ukazu Nikolaja I., a završila je 1849. To je i danas glavna rezidencija predsjednika Ruske Federacije (s tim što predsjednik stanuje u Novom Ogarjovu).

Poslije premještanja prijestolnice carska obitelj stanovala je u Kremlju samo tijekom rijetkih dolazaka u Moskvu, najčešće za vrijeme krunidbe. Ostalo je vrijeme unutar zidina tvrđave živio zapovjednik Kremlja, a također i činovnici njegovog ureda sa svojim obiteljima, monasi u samostanima na teritoriju tvrđave, i posluga.

"Kolonija" boljševika

U ožujku 1918. godine boljševička vlast vratila je Moskvi status glavnog grada. Tome je prethodio tajni prelazak partijskog vrha u staru prijestolnicu. Boljševici su se najprije smjestili u moskovske hotele, a kasnije su prešli u Kremlj. Lenjin je osobno propisao da je tu radno mjesto predstavnika vlasti. Stambeni objekti prilagođeni su potrebama novih stanara: "U Konjičkom korpusu, preko puta Potešnog dvorca, prije revolucije živjeli su funkcionari Kremlja. Ranije je zapovjednik tvrđave zauzimao cijelo prizemlje. Njegov je stan sada podijeljen na nekoliko dijelova. Mi smo bili u susjednom hodniku od Lenjinovog stana. Blagovaonica je bila zajednička. [...] Glazbeni sat na Spaskoj kuli prepravljen je i sada su stara zvona umjesto melodije 'Bože, cara nam čuvaj' polako i zamišljeno svakih petnaest minuta intonirala 'Internacionalu'", napisao je Lav Trocki. Sredinom ljeta 1918. godine u Kremlju je već bilo preko 1100 stanara, a krajem 1920. više od 2100 ljudi. Funkcionari (sada sovjetski) besplatno su stanovali u Kremlju. Obično je stan imao kabinet, blagovaonicu, biblioteku i po jednu spavaću sobu za svakog člana obitelji. Nami Mikojan, žena člana Politbiroa Anastasa Mikojana, ovako je opisala život u Kremlju: "Starinska mramorna stubišta bila su pokrivena crvenim tepihom sa žutim rubovima. Takve 'kremaljske' staze mogle su se vidjeti samo u zgradama vlade... Činilo se da je život u Kremlju potpuno izoliran. Živjeli smo kao na otoku, s tim što taj otok nije bio egzotičan i raskošan. Prije je to bio šutljivi zatvor, ograđen zidinama od crvene cigle."

Stanovanje u Kremlju djelomično je bilo prouzrokovano nedostatkom stambenog prostora u Moskvi, no i pitanje sigurnosti bilo je isto toliko važno: "U Kremlju nije bilo nigdje nikoga. Na ulazu u svod Borovickih vrata (kod Kamenog mosta) stajala je straža... U Kremlj su bez zaustavljanja ulazili samo članovi Politbiroa. Ako je u automobilu bilo članova obitelji, čak i onih koji tu žive, vozač se zaustavljao s desne strane blizu svoda, osiguranje je provjeravalo isprave, telefoniralo starijem dežurnom i tek poslije zelenog svjetla i zvona automobil je mogao proći. [...] Članovi obitelji koje su stanovale u Kremlju imali su posebne propusnice. To su bile male knjižice boje tamne višnje s fotografijom i punim imenom, na papiru s utisnutim grbom i potpisom zapovjednika Kremlja. Na koricama su bila utisnuta slova 'Kremlj'. Osiguranje je poznavalo svakoga od nas, i svakome su znali ime...", napisala je Nami Mikojan. Sve do 1955. godine muzeji Kremlja bili su zatvoreni za javne posjete.

Izgradnja čuvenog Doma na keju (danas Dom vlade Ruske Federacije) za službenike najviših organa vlasti završena je 1931. godine. Ubrzo je u novu zgradu preseljen značajan dio kremaljskih stanara. Proces useljavanja otegao se i trajao godinama, tako da je posljednji žitelj Kremlja, jedan od prvih maršala SSSR-a Kliment Vorošilov, napustio tvrđavu 1962. godine.

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji