Kako su se kozaci borili protiv Napoleona 1812. godine

"Kozaci su najbolja laka vojska među svim postojećim. Kada bih imao njih u svojoj vojsci, obišao bih s njima čitav svijet", ovako je Napoleon opisao rusku kozačku konjicu s kojom se imao priliku sukobiti prilikom napada "Velike armije" na Rusiju 1812. godine. Čime je ona tako impresionirala francuskog cara?

Rođeni vojnici

Početkom 19. stoljeća kozački je stalež uglavnom imao zadatak da štiti granice carstva. Za ovu neregularnu vojsku bili su karakteristični izuzetna borbena spremnost, stroga disciplina, osjećaj bratstva, međusobna vjernost i odanost atamanu.

Od ranog djetinjstva kozaci su učili jahanje, baratanje različitim hladnim i vatrenim oružjem, premda su preferirali piket (koji su zvali "drotik"). U vrijeme slobodno od domaćih obveza organizirali su ratničke igre, proučavali i uvježbavali taktičke manevre, koje su njihovi preci preuzeli iz ratnog iskustva nomadskih naroda.

Vrlo je živopisno kozaka opisao upravo Bonaparte: "On je lijepo građen, snažan, spretan, snalažljiv, dobar konjanik i neumoran. Rođen je na konju, odrastao u građanskim ratovima i u ravnici je isto što i beduin u pustinji ili gorštak u Alpama. Nikada ne živi u kući, ne spava u postelji i na zalasku sunca mijenja mjesto noćenja, kako ne bi proveo noć na mjestu gdje su ga neprijatelji možda primijetili."

Kozačka taktika

Osnovna borbena formacija kozačke konjice u bitkama bila je takozvana "lava" , koju su koristili još mongolski osvajači. Masa konjanika kretala je na neprijatelja raštrkano u jednom ili nekoliko strojeva, što je izgledalo potpuno kaotično. Zapravo, grupirani u nizove od 10-12 konjanika kozaci su u toj "lavi" djelovali kao skladan mehanizam, u kojem je svaki konjanik znao svoju ulogu.

"Čovjek ne zna kako protiv njih djelovati; ako postaviš liniju, oni se za tren oka sakupe u kolonu i probiju je; ako ih želiš napasti u koloni, oni se strelovito rasporede u liniju i obuhvaćaju kolonu sa svih strana..." – jadikovali su časnici "Velike armije".

Naravno, lako naoružanim kozacima bilo je vrlo teško održati se u otvorenoj borbi protiv teško naoružanih Francuza. Uglavnom su se zato sukobljavali s lakom konjicom protivnika, obavljali izviđanje, diverzije, pripremali zasjede, hvatali glasnike, napadali pozadinu neprijateljske vojske i prekidali njene veze s preostalim dijelom vojske.

Pokrivajući rusku vojsku

Na početku Domovinskog rata 1812. godine u sastavu ruske vojske nalazilo se oko 40 tisuća kozaka. Glavninu su činili predstavnici donskih kozačkih snaga atamana Matveja Platova, kojima su se priključili crnomorski kozaci, kao i tatarske, kalmičke i baškirske konjičke pukovnije.

23. lipnja, uoči masovnog prodora "Velike armije" na teritorij Ruskog Carstva, 300 poljskih ulana 5. armijskog korpusa prebacilo se preko pogranične rijeke Njemen s ciljem izviđanja terena. Tu ih je odmah napao kozački odred, koji se povukao nakon kratkog okršaja. S Poljacima su kozaci tijekom ratne kampanje uspostavili specifičan odnos.

Izbjegavajući masovni okršaj, razjedinjene ruske snage povlačile su se u dubinu teritorija carstva pod navalom nadmoćnih protivničkih snaga. Mobilne kozačke pukovnije pokrivale su povlačenje glavnine vojske, nanoseći neočekivane napade na Francuze. Kako je zapazio general Leontij Bennigsen, "oni koriste i najmanju grešku neprijatelja i odmah ga navode da se za tu grešku pokaje".

Ako bi situacija dozvolila, kozaci bi stupali u otvoreni okršaj s neprijateljem. 9. srpnja kod sela Mir (danas u centralnoj Bjelorusiji) oni su protiv poljskih ulana primijenili taktički manevar "mreža". Praveći se da se povlače, kozaci su ih namamili u zasjedu glavnine svojih snaga.

Borba je trajala tijekom čitavog narednog dana. S obzirom na to da "mreža" nakon gorkog iskustva koje je neprijatelj pretrpio više nije funkcionirala, Platov je napao formacijom "lava". "Žestoka borba trajala je četiri sata, prsa o prsa... od šest neprijateljskih pukovnija teško da je ostala živa duša ili, možda, nekoliko njih... Naši su gubici mali", izvijestio je ataman zapovjedništvo.

Borodino

Dvadeset konjičkih pukovnija i dvije kozačke konjičko-artiljerijske čete sudjelovale su 7. rujna u grandioznoj Borodinskoj bitci. Tijekom nje oni su se više puta žestoko sukobili sa svojim starim znancima iz 5. poljskog armijskog korpusa. Međutim, najslavniji trenutak za kozake bio je drski juriš na pozadinu lijevog krila francuskih snaga.

Nakon što su dobili dozvolu od glavnog zapovjednika ruske vojske Mihaila Kutuzova da krenu na neprijateljsku pozadinu, Platovljevi donski kozaci su se zajedno s konjanicima rezervnog korpusa generala Fjodora Uvarova krišom prebacili preko rijeke Koloče i neočekivano navalili na Francuze, izazivajući među ovima kaos i zbunjenost.

Broj napadača nije bio veći od šest tisuća ljudi, ali Napoleon, koji to nije znao, bio je prisiljen usmjeriti pažnju na njih i obustaviti pritisak na položaje ruske vojske, što joj je omogućilo nekoliko sati predaha. Nakon što su vojsci omogućili dragocjeno dodatno vrijeme, opljačkali vojni kamp i pohvatali zarobljenike, konjanici Platova i Uvarova povukli su se.

Protjerivanje neprijatelja

Kozaci su u sastavu ruske vojske 19. listopada prvi ušli u Moskvu nakon neslavnog povlačenja francuske vojske iz nje. Odmah su pristupili gašenju požara, sahranjivanju leševa, potrazi i hapšenju lica koja su surađivala s neprijateljem, razbojnika i zločinaca.

Rano ujutro 25. listopada u rajonu Malojaroslavca (121 kilometar jugozapadno od Moskve) kozacima se ukazala prilika da zarobe i samog cara. Potpuno neočekivano za neprijatelja napali su njegove artiljerijske položaje, kamp i ušli u okršaj s gardijskim korpusom, unutar kojeg se nalazio Napoleon sa svojom svitom. Ne znajući za to, kozaci su se usredotočili na pljačkanje kampa i povukli se kada se pojavilo francusko pojačanje.

"Car je za dlaku izbjegao da bude zarobljen usred svoje garde! Sto je puta već rečeno da se garda dobro tuče, ali da slabo brani. Zaista, noću su se kozaci nalazili 300 koraka od bataljuna grenadira! ... Samo neobična hrabrost njegovog konvoja i dolazak gardijskih konjičkih grenadira i draguna spasio je Napoleona od zarobljeništva", opisao je ovaj događaj francuski povjesničar Henri Lachouque.

Kao oči i uši ruskih snaga, kozaci su pratili nekadašnju "Veliku armiju" tijekom njenog bijega na zapad, povremeno neočekivano napadajući neprijatelja. Povodom protjerivanja Francuza izvan granica carstva car Aleksandar I. čestitao je atamanu Platovu: "Vaše zasluge i podvizi kozačke vojske pod vašim zapovjedništvom neće biti zaboravljeni. Njihovo ime postalo je strah i trepet za neprijatelja."

Kozaci su se uspjeli iskazati i tijekom vojne kampanje u Europi, koja je ubrzo uslijedila. Tako su, na primjer, za vrijeme "Bitke naroda" kod Leipziga u listopadu 1813. godine oni od zarobljeništva, pa čak i smrti, spasili cara Aleksandra i švedskog kralja Karla Jean-Baptistea Bernadottea, kada se do njih probila konjica maršala Joachima Murata.

Nije nikakvo čudo što su kozaci bili među prvim jedinicama ruske vojske koja je u ožujku 1814. godine s carem ušla u Pariz. U francuskoj prijestolnici okončan je njihov težak, herojski put.

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji