Kome je pripadao biznis u SSSR-u?

U Rusiji je uvijek bilo trgovaca: u gradovima su ih zvali prodavači, u selima "korobejniki", jer su svoju robu raznosili i prodavali "iz koroba" (hrv. iz košare). Revolucija 1917. godine na izvjesno je vrijeme obustavila privatnu trgovinu. Boljševici su proglasili da su poduzetnici svake vrste ostaci buržoaskog sustava, protiv kojeg su se žestoko borili. Međutim, ova zabrana nije dugo trajala.

Jeste li u SSSR-u mogli posjedovati privatan biznis?

Popularan mit o tome da je privatna trgovina pod komunistima bila potpuno zabranjena samo je djelomično točan. Ako, pak, govorimo o svih 69 godina sovjetske povijesti, ispostavlja se da su čak i za vrijeme boljševika poduzetnici imali svoje "zlatno doba". A ono je nastupilo ubrzo nakon uspostavljanja komunističkog sustava vlasti.

Izmučena revolucijama i građanskim ratom, Sovjetska Rusija suočila se s industrijskom krizom, glađu, nezaposlenošću i kriminalom. Odlučeno je da se zemlja digne iz pepela putem reformi, takozvane Nove ekonomske politike (NEP). Ona ne samo što je dozvoljavala privatan biznis, nego je za njega predviđala porezne olakšice i različite pogodnosti. Vlasti su privremeno morale zaboraviti na ideološke proturječnosti kako bi brzo obnovile privredu i spriječile da se narod podigne protiv njih.

Na primjer, žitarice koje bi mu preostale nakon plaćanja poreza seljak je sada mogao prodati. Što je bio snažan potivaj za razvoj proizvodnje.

Dekret o kompletnoj nacionalizaciji industrije također je ukinut. Privatnik je mogao posjedovati mala poduzeća, privlačiti strani kapital, unajmljivati velika poduzeća od države ili državi iznajmljivati vlastite objekte. Poduzetnik je ukupno mogao zaposliti do 100 radnika. Umjesto plaćanja u naturi radnici su ponovo dobivali novac. Radi toga boljševici su čak obnovili bankarski sustav. Praksa nenovčane razmjene u naturi između grada i sela također je zamijenjena tržišnim odnosima. Takozvani "nepmani" intenzivno su se bavili preprodajom seoskih proizvoda u gradovima i industrijskih proizvoda u selima.

Osim toga, mnoge zanatlije udruživale su se u udruženja koja su se nazivala "artelji". Oni su bili pokretači privrede tijekom dugog niza godina.

Što je bio "artelj"?

Artelj je bila skupina pojedinačnih zanatlija koji su zajedničkim naporima željeli pokriti veći dio tržišta. "Artelje su u to doba stvarali entuzijasti i oni koji su osjetili miris novca. A nova je vlast podržavala ove pothvate, jer su oni zemlji osiguravali robu i usluge, a također zapošljavali ljude koji su teško mogli naći posao u državnim organizacijama", kaže istraživač sovjetske industrije Aleksandar Hrisanov.

Imovina artelja korištena je zajednički. "Ako su, na primjer, artelj osnovali stolari, svatko je dolazio sa svojom pilom i čekićem. Ako im je bila potreba složena oprema, nabavljali su je pomoću bankarskih kredita. Zarađeni novac dijelio se na zajedničkom sastanku, visina zarade nije bila ograničena", objašnjava Hrisanov.

Za privatnike je sve završilo 11. listopada 1931. godine ukazom kojim je zabranjena privatna trgovina. Ali ovaj se zakon nije odnosio na artelje.

Tko je upravljao biznisom u SSSR-u?

Krajem dvadesetih godina zemlja je proglasila industrijalizaciju, razvoj industrijskih poduzeća. Rast kapitala privatnika ojačalom sovjetskom sustavu već je nanosio više štete nego koristi. Međutim, artelji su se uklapali u pravac socijalizma. Država je odlučila uzeti ih pod svoju kontrolu.

"Svi artelji morali su stupiti u profesionalne saveze, predati financijske izvještaje i isplaćivati plaće prema pravilniku. Veći kolektivi u svom su sastavu bili dužni organizirati komsomolsku i partijsku organizaciju", kaže Hrisanov. Ovim su arteljima upravljali ljudi sa strane, činovnici iz partijsko-privrednog rukovodstva.

Do početka pedesetih godina u SSSR-u je bilo 12 660 artelja. Ali za njih ne bismo mogli reći da su predstavljali privatan biznis. Država je utvrđivala cijene proizvoda i davala im plan: kakve proizvode i u kojoj količini trebaju proizvesti. Na primjer, 1941. godine partija je odlučila da proizvodi artelja ne trebaju biti skuplji od državnih za više od 10%. A u ratno vrijeme doneseno je čitavih šest odluka o tome koliko trebaju koštati drvene žlice koje su artelji pravili za vojsku.

Što se dogodilo s najuspješnijima?

Mnogi su artelji pod novim uvjetima zatvoreni, dok je najuspješnija zanatska udruženja sovjetska vlast pretvarala u državna poduzeća. "Tridesetih i četrdesetih godina artelji su ostali samo tamo gdje im je država dozvolila da rade", kaže Hrisanov. "Postojale su neke sfere u kojima nije bilo isplativo formiranje državnih organizacija. Na primjer, u kazalištima su poslovali artelji garderobijera. A bilo je i situacija kada je država čitave tvornice organizirala po ugledu na artelje."

Ovi su artelji proizvodili veliku količinu robe, uključujući tehnički složenu produkciju. Na primjer, tvornica "Radist", koja je proizvodila sovjetske televizore, potekla je od artelja. Ili artelj "Primus", koji je proizvodio automatske puške za front, 1944. godine prerastao je u tvornicu, koja je zatim postala državna. Tijekom rata upravo su artelji opskrbljivali front: šili su šinjele, zaštitne navlake za avione, proizvodili streljivo ili robu za svakodnevnu upotrebu u pozadini fronta. Praktički su svi oni radili po državnoj narudžbi, poslovali su u sferi usluga i bavili se najvećim "građevinskim projektima komunizma". Državi su davali 60% profita u vidu poreza, a preostalih 40% "reinvestirali" u proširenje proizvodnje, nagrađivanje radnika ili poboljšanje životnih uvjeta.

Kada je u SSSR-u svaki privatan biznis zabranjen?

Ali čak i uspješnim arteljima nije bilo lako. Bili su "žrtveni jarci" činovnika iz ekonomskog bloka. Udruženja su obično nailazila na kritiku, bilo zbog neuspješne realizacije zadatka od države, slabe kvalitete ili zato što ne vode računa od državnim interesima. Pritom je njihov posao stalno nailazio na nove prepreke.

Evo kako je izgledao posao u jednom artelju za šivanje: "Moja je baka krajem četrdesetih bila računovotkinja u jednom artelju za šivanje i puno mi je pričala o tome kako su se morali snalaziti da bi nabavili tkaninu, konac i vunu. Država je arteljima davala deficitarnu robu koja bi preostala kada bi svi ostali bili namireni. Zato se dio materijala, često ukradenog, dobavljao na crnom tržištu. Artelji su dolazili do gotovine tako što su prodavali neregistriranu [oštećenu i rashodovanu] robu na tržnicama. Povremeno bi predsjednici artelja završavali u zatvoru zbog tog 'privatnog biznisa'", prisjeća se Hrisanov.

Na kraju je pobijedila točka gledišta prema kojoj artelji imaju na raspolaganju prevelik novčani fond. Godine 1960. sve preostale organizacije ovog tipa (koje nisu nacionalizirane) zabranjene su, izuzev onih koje su osnovale osobe s invaliditetom i njihovi staratelji. Zatim su u zemlji uslijedili stagnacija i deficit, što je, između ostalog, bila posljedica ukidanja artelja, s obzirom na to da su lanci proizvodnje bili uništeni. Od tog trenutka u zemlji je postojao samo jedan biznismen, a to je bila država.

Kada je privatan biznis ponovo legaliziran?

Za vrijeme perestrojke osamdesetih godina na ulicama su se pojavili preprodavači: mladi su od stranaca dobivali stranu robu (cigarete, bedževe, kemijske olovke, upaljače, gramofonske ploče, traperice itd.) u zamjenu za sovjetsku votku, kavijar i sl. Sovjetskim građanima zatim su ovu robu prodavali na divlje, po znatno višoj cijeni od realne. Često su preprodavači tjedno zarađivali više nego što su njihovi roditelji mogli dobiti za mjesec dana na poslu. Ovaj ilegalni biznis postao je moguć zbog odškirnute "željezne zavjese", premda je ipak bio nezakonit.

1986. godine uveden je zakon prema kojem je dozvoljeno da čovjek paralelno s državnim poslom zarađuje nekom djelatnošću u slobodno vrijeme. Ali ova je zarada trebala biti zasnovana "isključivo na osobnom radu građana i njihovih obitelji". Tako je u zemlji postalo moguće držanje privatnih satova i privatno taksiranje. Istovremeno su se privatnici i dalje tretirali kao klasni neprijatelji. Tek od 26. svibnja 1988. godine usvojen je zakon koji je dozvolio privatnicima da se bave svakom dozvoljenom vrstom djelatnosti, uključujući trgovinu.

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji