U svom političkom programu Skosirjev je ponudio modernizaciju Andore, ukidanje poreza, privlačenje stranog kapitala, otvaranje banaka i casina, razvoj turizma i sporta, promovirao novi dnevni list, formulirao i u deset tisuća primjeraka tiskao svoj ustav.
Njegova zalaganja bila su ispred svog vremena. Upravo takva bila je Andora poslije Drugog svjetskog rata, zemlja s turizmom kao najvećim izvorom prihoda, bankama kojima je osigurala značajne porezne olakšice i povjerljivost, rekorder s jednom od najnižih stopa poreza na prihod u Europi.
Malenoj kneževini koja je od 1278. godine formalno pod suverenitetom francuske države i španjolskog biskupa od Urjela, Skosirjevljeva obećanja bila su vrlo privlačna. Tim prije što su zemlju potresali nemiri posljednjih godinu dana, a u narodu vladalo nezadovoljstvo zbog ograničavanja biračkih prava. Tako da je lokalna samouprava Andore, Savjet dolina, dva puta ratificirala program pretendenta i proglasila ga kraljem Borisom Prvim.
Nacionalni arhiv Andore, javno vlasništvo
Međutim, Boris je na tronu proveo manje od dva tjedna. Biskup od Urjela bio je revoltiran zbog odluke da se u Andori otvori casino i u tisku je žestoko kritizirao Skosirjeva. Novi kralj je odgovorio proklamacijom u kojoj je „objavio rat biskupu“, mada Andora nije imala regularnu vojsku, ako ne računamo nekoliko stražara. Katalonska garda uhitila je Skosirjeva 20. srpnja, a kao povod poslužilo joj je njegovo ranije kršenje migracijskih zakona kada je 1933. godine dolazio u Andoru, ali je bio protjeran. Bio je evakuiran u Barcelonu, a zatim u Madrid.
Tamo se Boris Prvi našao u centru medijske pažnje i dao nekoliko intervjua u kojima je izjavljivao da je „bio vođen težnjom da zaštiti stanovništvo kneževine od eksploatacije Francuza“. Svoje pretenzije na prijestolje, Skosirjev je obrazlagao navodima da je posljednji zakonski nasljednik bio francuski kralj, a ne predsjednik. Potomak francuskog kralja Jeana od Orleana, vojvoda od Giza, navodno prenio je svoja prava na Andoru, Skosirjevu osobno, pritom imajući čak odgovarajuće pismo.
Tko je bio čovjek koji je na nevjerojatan način uspio izvesti takvu prevaru?
Polučistokrvni grof
Nizozemski državni arhiv/Javno vlasništvo
Avanturistički gen po svoj prilici naslijedio je od majke, Elizabete Dmitrijevne, po rođenju grofice Mavros. Ona je još dok je bila u prvom braku, s prezimenom Simonič, 12. siječnja 1896. godine rodila Borisa umirovljenom kornetu Mihailu Mihajloviču Skosirjevu, inače 11 godina mlađem od nje, piše bjeloruski povjesničar, Leonid Lavreš.
Elizabeta se prvi put udala iz ljubavi, za sina od tetke, bez obzira na to što je takav brak bio zabranjen, a drugi brak po tadašnjim mjerilima smatran je neravnopravnim. Mihail Skosirjev bio je sin peterburškog trgovca koji je od oca naslijedio posao opskrbljivača carskog dvora, ali plemićku titulu nije imao, pa Boris nije ni mogao istu naslijediti, ali je kasnije sebe bez ikakvih osnova nazivao plemićem.
Od 1900. godine obitelj je živila u Vilniusu i kod Lide (današnja Bjelorusija), gdje je Boris proveo djetinjstvo. U jesen 1915. godine regiju je okupirala njemačka vojska, a obitelj je otišla na istok. Boris se vjerojatno uputio na front kao dobrovoljac i borio se u sastavu britanskih tenkovskih divizija, koje su djelovale na ruskom frontu. To proizlazi iz pisma preporuke koje je zapovjednik divizije, Oliver Loker Lemson 1924. godine dao Skosirjevu, piše ruski istraživač biografije Skosirjeva, Aleksandar Kafka. Najvjerojatnije da je bio dodijeljen jedinici kao vojni prevoditelj. Poslije revolucije Skosirjev je zatražio politički azil u Velikoj Britaniji i prijavio se na dvije godine u britansku vojsku.
„Kumče“ engleskog zapovjednika
Našavši se u inozemstvu poslije Prvog svjetskog rata Skosirjev je nastojao biti u društvu bogatih i utjecajnih. U raznim razdobljima širio je informacije o svojim vezama s predstavnicima ruske carske obitelji, da je završio elitni pariški licej (Lycee Louis Le Grand), kao i koledž pri Oksfordskom sveučilištu (Oxford University Magdalen College), da se družio s princom od Walesa, služio na dvoru nizozemske kraljice i od nje dobio titulu grof Oranski, navodi Kafka.
Zapravo, ništa od toga nije bilo istina. Skosirjev je mogao imati na raspolaganju tek veze s Loker-Lempsonom, a preko njega s engleskom obavještajnom službom kojoj je vjerojatno pružao usluge. To poznanstvo u najmanju ruku može da objasni kako to da je dvadesetih godina Skosirjev lako uspijevao riješiti probleme sa zakonom, izazvane malverzacijama s bankovnim računima i sitnim krađama. Osim toga prema nekim saznanjima početkom tridestih godina na Mallorci, španjolska policija započela je istragu protiv njega povodom poslova vezanih za kokain.
Nizozemski državni arhiv/Javno vlasništvo
Tokom 1920-tih Boris je uspio na kratko osigurati nizozemsku putovnicu. A u pokušaju da se legalizira u Francuskoj, Skosirjev se 1931. godine oženio s 11 godina starijom partnericom, ali su vlasti, ipak, odbile da mu daju državljanstvo zbog skandalozne reputacije. To što je bio oženjen mu nije smetalo da zavodi imućne ljubavnice u raznim zemljama i živi na njihov račun. Osim toga nije prezao od nedozvoljenih shema bogaćenja i pažljivo je pratio političku situaciju u Europi.
Agent nekoliko obavještajnih službi
Kada je riječ o andorskoj avanturi Borisa Skosirjeva, po mišljenju Gerharda Langa, autora knjige „Boris von Skosirjev, njemački agent, kralj Andore“ financirao ju je Treći Reich zainteresiran za destabilizaciju situacije na Pirinejskom poluotoku, promovira ideju nezavisnosti od Francuske i Španjolske među lokalnim stanovništvom, kao i da poljulja pozicije Pariza.
Međutim Španjolci teško da su otkrili Skosirjevljeve veze s Nijemcima. Sudili su mu po zakonu o skitnicama i zločincima. 1934. godine poslali su ga godinu dana u zatvor, da bi ga zadržali mjesec dana, a poslije toga prvog i posljednjeg andorskog kralja deportirali u Portugal. Idućih nekoliko godina proveo je u Portugalu, Španjolskoj, Francuskoj, zajedno sa ženom.
Francuzi su Skosirjeva smjestili u logor Camp de Rieucros u Mandeu, a zatim prebacili u nacistički koncentracijski logor za strance Camp du Vernet. 1942. godine Nijemci su ga prisilno odveli u jedan od radnih logora na području Berlina. Lang smatra da se poslije nekog vremena zaposlio kao prevoditelj u Šestoj tenkovskoj diviziji Wermachta i dobio časnički čin.
Javno vlasništvo
Rat se za Borisa završio u američkom zarobljeništvu. Poslije Drugog svjetskog rata Skosirjev se nastanio u Zapadnoj Njemačkoj, ali su ga 1948. godine u Istočnoj Njemačkoj uhitile sovjetske specijalne službe. U sovjetskoj okupacijskoj zoni našao se „poslovno“ (tako se tada govorilo, između ostalog, za šverc). U sovjetskim logorima bio je do 1956. godine, a poslije se vratio u njemački grad Bopard, gdje je proveo ostatak života i umro 1989. godine.
„Zanimljivo je da su se njemačke vlasti tu zainteresirale za njegove veze sa sovjetskom obavještajnom službom. Oni očito nisu shvatili kako su čekisti mogli pustiti čovjeka s tako bogatom biografijom kao što je Skosirjevljeva. Ali istraga nije dala rezultate“, naglašava Gerhard Lang.
Ljubav prema mistifikacijama, očigledno nije napuštala Borisa do kraja života. Godine 1982. objavljena je knjiga „Čovjek u Jalti: tajna Hitlerova naredba Borisu von Skosirjevu“ u kojoj se navodi da je na Jaltinskoj konferenciji Skosirjev uvjerio saveznike da ne bacaju atomsku bombu na Njemačku. Međutim po tvrdnjama Langa i to je bila laž.
- Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
- Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
- Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
- Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji