Dvadesetih godina u SSSR-u je vladala „slobodna ljubav“. Bilo je to vrijeme kada su zabrane i ograničenja iz carskog doba nestali iz života. Ujedno sa socijalističkom, došlo je i do seksualne revolucije. Ali nitko od ideologa nije ni slutio kakav preokret će uslijediti tridesetih godina.
Zemlja „slobodne ljubavi“
Oktobarska revolucija nije dovela samo do smjene vlasti, nego i do suštinskih promjena u kulturi, uključujući pitanje odnosa među spolovima. U carskoj Rusiji izvanbračna veza, bili to odnosi prije braka ili nevjera, smatrana je grijehom i društvo ju je odbacivalo, kao i razvod. Pritom, dok se za muškarce takvo ponašanje smatralo ako ne pozitivnim, onda prihvatljivim, žena bi u takvoj situaciji bila proglašena za „palu“, što bi je zauvijek isključilo iz uglednog društva. Brak se sklapao u crkvi, teško je bilo dobiti razvod i uvijek traumatično za ugled.
S dolaskom boljševika na vlast mnoge moralne i pravne prepreke u odnosima između spolova iz vremena prije revolucije su nestale.
Uslijed ukidanja religije brak je izgubio na svetosti, postao isključivo građanski i samim tim podložan sklapanju i raskidanju neograničen broj puta. Osim toga, izvanbračne veze više nisu nailazile na sveopću osudu.
Boljševici su inzistirali na tome da je neophodno iskorijeniti prinudu, nejednakost i eksploataciju ne samo u društvenim, nego i u ljubavnim odnosima. Odnos između spolova trebao je biti zasnovan na međusobnoj ljubavi i prijateljskim osjećajima: „Zadatak proleterske ideologije nije u tome da protjera Eros iz društvenog života, nego da njegov tobolac napuni strijelama nove vrste, da njeguje osjećaj ljubavi među spolovima u duhu najveće nove psihičke snage – prijateljske solidarnosti“ – tako se o ovom pitanju izjašnjavala jedan od glavnih ideologa ženskog pitanja u SSSR-u, Aleksandra Kolontaj.
Ljudi opijeni slobodom nisu se upuštali u složene teoretske rasprave i doživjeli su promjenu morala kao seksualnu revoluciju. Čak i partijske vođe često nise bile besprijekorne u tom pogledu. Lenjinu neki povjesničari pripisuju aferu s Inesom Armand, kolegicom Aleksandre Kolontaj u borbi za ženska prava. Dok se posljednjoj pripisuje veliki broj ljubavnika, kao i drugim partijskim rukovoditeljima, na primjer, Nikolaju Buharinu i Anatoliju Lunačarskom, koji su se kasnije, međutim, osobno borili protiv „seksualne raspuštenosti“. Poznati ljudi tih godina su slijedili trend: poetska ikona revolucije Vladimir Majakovski je živio s bračnim parom Brik, Sergej Jesenjin se triput ženio i imao još brojne veze izvan braka.
O promjeni morala među mladima svjedoči statistika iz 1922. godine. Među studentima jednog moskovskog fakulteta provedena je anketa o seksualnim odnosima. Postotak djevojaka koje su već imale seksualno iskustvo porastao je s 25,7 % (1914. godine) na 53 %. Za muškarce, istina, razlika nije bila tako drastična: brojke su porasle sa 67 % (1914. godine) na 85,5 %.
Promjena smjera
Mnogi partijski vođe nisu ipak podržavali ideju slobodne ljubavi i novu obiteljsku politiku. A čak i oni koji su je u početku prihvatili, dosta brzo su se razočarali u njene draži. Ponašanje mladih dvadesetih godina samo je uvećalo njihov negativan odnos prema raspuštenosti morala. Revolucionarka Klara Cetkin je u knjizi „Sjećanja na Lenjina“ navela njegovo mišljenje o ovom pitanju:
Color by Klimbim 0.1
„Promijenjen odnos mladih prema pitanjima seksualnog života se, naravno, 'principijelno' oslanja na teoriju. Mnogi svoj stav nazivaju 'revolucionarnim' i 'komunističkim'. […] Sve to nema nikakve veze s ljubavlju, kako je mi komunisti shvaćamo. Vi, naravno, znate poznatu teoriju o tome da je, navodno, u komunističkom društvu zadovoljenje spolne želje i potrebe za ljubavlju isto što i ispijanje čaše vode. […] Pobornici ove teorije tvrde da su to marksističke ideje. Hvala lijepa na takvom 'marksizmu', koji sve pojave i promjene u ideološkoj nadogradnji društva izvodi neposredno, direktno i bez ostatka isključivo iz ekonomske baze. Stvar nije uopće tako jednostavna.
[…] Ali zar će normalan čovjek u normalnim uvjetima leći na ulicu i piti vodu iz bare? Ili čak iz čaše čiju je ivicu dotaklo na desetke usana? Ali, najvažnija je društvena strana pitanja. Ispijanje vode je zaista individualna stvar. Dok u ljubavi sudjeluje dvoje, a nastaje treći, novi život. Ovdje se krije javni interes, pojavljuje se dug prema kolektivu.“
Krajem dvadesetih godina počinje povratak konzervativnijem poimanju odnosa između muškarca i žene. Godine 1926. narodni komesar za prosvjetu, Anatolij Lunačarski nastupa s obraćanjem „O svakodnevici“, u kojem kritizira odnos mladih prema seksualnom pitanju: „...ljubav ne treba biti banalnost, 'čaša vode', nego treba biti uzdignuta na odgovarajuću visinu, kao nešto vrlo značajno. O takvoj ljubavi govori suptilni Engels, kada o tome piše u svojoj knjizi o obitelji i državi; o ljubavi u kojoj muškarac kaže: volim ovu ženu i nijednu drugu, s njom mogu stvoriti svoju sreću, za nju ću podnijeti najveće žrtve, samo s njom mogu biti sretan. A kada žena kaže: volim ovog muškarca, on je moj izabranik – onda ljubav neće biti banalnost, razvrat“. Iste godine Nikolaj Buharin, član Centralnog komiteta, jednog od najvažnijih partijskih organa, održao je govor „Borba za kadrove“ u kojem je pozvao da se za komsomol kreira moralni kodeks koji će se posebno boriti protiv „seksualne raspuštenosti“.
Seksualna sloboda je dvadesetih postala opasna po državu. 1920. godine pobačaji su legalizirani i obavljani su besplatno, što je dovelo do porasta njihovog broja. Institucija braka i materinstva je srozana u očima ljudi. Kada ne bi uspjela prekinuti trudnoću, žena je mogla dijete ostaviti u domu za nezbrinutu djecu, ali i domovi su bili prepuni. SSSR se teško borio s problemom nezbrinute djece: ratovi, revolucije i ekonomska kriza doveli su do toga da se 1922. godine u domovima nađe oko pola milijuna djece. Dok su mnoga ostajala na ulici i postajala delikventi.
Javno vlasništvo
Povratak starom moralu
Vlast je započela rad na jačanju morala uvođenjem kolektivne moralne osude. Poslije obraćanja visokih partijskih dužnosnika koji su osuđivali raspuštenost morala, poslu su se priključili lokalni organi vlasti i samouprave. Osobni život je postao javna stvar: ako se neko ponašao neodgovarajuće po mišljenju kolektiva ili uprave, ili ako bi oni saznali za probleme u obitelji, situacija se razmatrala na kolektivnom zboru. Zbor se održavao na radnom mjestu ili u partijskoj organizaciji. Tom prilikom sudionici su pokušavali „urazumiti“ onoga koji je pogriješio i pomiriti supružnike. Povod je moglo biti bilo što: nevjera, svađe, pa čak i obično „lakomisleno“ ponašanje. Na primjer, 1935. godine u jednoj lenjingradskoj tvornici iz komsomola je isključen mladi strojobravar zbog toga što se „istovremeno viđao s dvije djevojke“, a jedna radnica je ukorena zbog „pretjeranog bavljenja plesom i flertom“. Svaka pojava nemorala prijetila je isključenjem iz partije, tako da su posebno pažljivi pri izboru životnog suputnika bili partijci čiji život je bio svima pred očima.
Osim toga, registracija razvoda je postala vrlo skupa procedura, a još skuplja poslije prvog razvoda. U poslijeratnim godinama na posljednjim stranicama novina, pored objava o novim predstavama u kazalištima i cirkusima, nalazila se posebna rubrika koja je objavljivala informacije o razvodima: „Građanin Potapov Mihail Pavlovič na adresi […], pokreće brakorazvodni postupak s građankom Potapovom Marijom Pavlovnom na adresi […]. Slučaj razmatra narodni sud.“
MutualArt
Masovna kultura također postavlja nove norme privatnog života. U kinematografiji junaci koji nisu postojani u ljubavnim odnosima prikazivani su kao negativni likovi, kao, na primjer, nasilnik Mark u poznatom filmu „Ždralovi lete“, ili kao ljudi koje nitko ne voli zbog lošeg karaktera usprkos ljepoti, kao što je ljepotica Anfisa u kultnom filmu „Djevojke“.
Jurij Čuljukin/Mosfiljm, 1962.; Mihail Kalatozov/Mosfiljm, 1957.
Mada to nije objavljeno u medijima, pobačaji su se poč.eli naplaćivati početkom tridesetih. 1936. godine su potpuno zabranjeni, osim u slučaju teških oboljenja (zabrana je ukinuta 1955. godine zbog velikog broja ilegalnih pobačaja koji su žene koštali zdravlja ili života).
- Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
- Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
- Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
- Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji