"Samo čovjek poput njega mogao je izdržati do kraja i zadržati pod svojom kontrolom taj mali komad zemlje. Hrabrost i požrtvovnost zapovjednika armije služili su kao primjer njegovoj vojsci i to je u velikoj mjeri doprinijelo onolikoj čvrstini kompletnog ljudstva koje se borilo za grad" – tako je maršal Konstantin Rokosovski okarakterizirao generala Vasilija Ivanoviča Čujkova, zapovjednika 62. armije, koja je u jesen 1942. godine branila Staljingrad u žestokim i krvavim borbama.
Ministarstvo obrane RF
Čujkov je na svoje borbeno poprište stupio 1918. godine kada se kao osamnaestogodišnji mladić pridružio Crvenoj armiji. Borio se na frontovima Građanskog rata – na jugu, zapadu i istoku zemlje, i već mu je s devetnaest godina povjereno da zapovijeda streljačkom pukovnijom, a 1939. godine je dogurao do zapovjednika armije i aktivno sudjelovao u Sovjetsko-finskom ratu 1939.-1940.
Ministarstvo obrane RF
Kina je imala posebno mjesto u životu Vasilija Ivanoviča. Još 1926. godine, po završetku Vojne akademije Radničko-seljačke Crvene armije (gdje je on, između ostalog, učio kineski jezik) upućen je u tu zemlju u svojstvu diplomatskog kurira. Drugi put je otišao 1940. godine kao vojni savjetnik Čang Kai-šeka u cilju pružanja pomoći kineskoj vojsci koja je vodila teške borbe protiv Japanaca. U trenutku napada Njemačke na Sovjetski Savez Vasilij Čujkov još se uvijek nalazio na Dalekom istoku. "Ja sam se svim silama trudio dokopati fronta i što prije stupiti u borbu protiv fašističke Njemačke, našeg glavnog neprijatelja", napisao je on kasnije. Iz dalekoistočne misije general je vraćen 1942. godine i odmah je ubačen u vatru, tamo gdje je bilo najžešće.
Javna domena
Tijekom operacije "Plavo" njemačke su trupe 28. lipnja probile obranu Crvene armije na jugu zemlje i već su brzo prodirale prema bogatim naftnim nalazištima Kavkaza. Za to su vrijeme 6. armija Friedricha Paulusa i 4. tenkovska armija Hermanna Hotha napredovale prema Staljingradu. Zauzimanjem tog velikog industrijskog centra i prometnog čvora na Volgi Nijemci bi mogli odsjeći Kavkaz od centralnih oblasti SSSR-a, što bi vrlo brzo dovelo zemlju na rub katastrofe.
Javna domena
Čujkovu je 22. srpnja povjereno da zapovijeda 1. rezervnom (64.) armijom koja je dočekala neprijatelja na oštrom zavoju Dona dok su prilazili Staljingradu. Vasilij Ivanovič je 12. rujna stao na čelo 62. armije koja je već bila prisiljena voditi borbe u samom gradu. U nekoliko mjeseci tri su se zapovjednika promijenila u ovoj operativnoj jedinici, izmrcvarenoj teškim borbama. Vojska se povlačila pod pritiskom Nijemaca koji su neumorno napredovali i približavali se Volgi. Krvavi okršaji vodili su se doslovno za svaku ulicu, za svaku zgradu, svaki željeznički nasip, podrum, ili čak gomilu ruševina. "Mi smo se povlačili iz jedne zgrade u drugu zauzimajući tamo položaje i pretvarajući ih u obrambena uporišta. Svaki se borac puzeći povlačio s položaja tek kada bi ispod njega gorio pod i kada bi plamen zahvatio odjeću", sjećao se zapovjednik.
Ministarstvo obrane RF
Čujkov je odlučio ne organizirati kontranapade jedinica ili čitavih formacija. Umjesto toga su se u pukovnijama formirale manje, ali vrlo pokretne jurišne grupe od 20-50 ljudi. Oni su "čvrsto zauzimali položaje u zgradama, ukopavali se i čekali da fašisti priđu na domet granate", ili su kroz podzemne tunele prodirali u neprijateljsku pozadinu i tamo mu zadavali bolne udarce.
"Taktika jurišne grupe zasnovana je na brzini djelovanja, snažnom pritisku, izrazitoj inicijativi i hrabrosti svakog borca" – napisao je Vasilij Ivanovič u svojim memoarima: "Tim je grupama neophodna fleksibilnost taktike, jer kad prodru u zgradu koja neprijatelju služi kao uporište, oni u labirintu prostorija nailaze na gomilu neočekivanih situacija. Tu dolazi do izražaja neumoljivo pravilo: budi okretan i snađi se što prije! Na svakom koraku vreba opasnost, ali to se rješava – u svaki kut sobe baci po jednu granatu i idi dalje! Rafalom iz automata izrešetaj ostatke stropa, pa ako je to malo, baci granatu i idi dalje! Uđi u drugu sobu i opet granatu! Okreni se, i još jednu! Pročešljaj sve automatom! I ne oklijevaj!"
Čujkovljeve trupe zauzimale su položaje u neposrednoj blizini neprijateljskih položaja i tako onemogućavale Nijemcima efikasno korištenje artiljerije i avijacije. I generalov stožer nalazio se gotovo na samoj liniji fronta. Zapovjednik je kategorično odbijao evakuirati se na drugu obalu Volge. Nijemci su 14. listopada uspješno izvršili prodor i došli na svega 300 metara od zapovjednog položaja. U borbu je morala stupiti i četa koja je osiguravala stožer. "Da je neprijatelj uspio prići bliže, mi bismo se morali sami boriti protiv njemačkih tenkova", napisao je Vasilij Ivanovič.
Georgij Zeljma/Sputnik
Početkom studenog 62. armija bila je satjerana uz Volgu i kontrolirala je samo deseti dio grada, tj. područje sjeverno od Staljingradske tvornice traktora, tvorničko naselje "Barikade", pojedine pogone tvornice "Crveni oktobar" i nekoliko gradskih naselja. I pored krajnje teške situacije u kojoj su bili brantielji, njemački su planovi osujećeni. Šesta armija Friedricha Paulusa potpuno se zaglavila u Staljingradu ali nije uspjela slomiti sovjetsku obranu prije mrazeva. Dok su Čujkovljeve trupe iscrpljujućim uličnim borbama vezale neprijatelja za sebe, Crvena je armija s druge strane gomilala rezerve i 19. studenog pokrenula stratešku ofenzivnu operaciju "Uran", koja je završila potpunim opkoljavanjem njemačkih trupa.
Početkom 1943. godine 62. armija sudjelovala je u operaciji "Prsten", s ciljem da se opkoljeni neprijatelj dokrajči. Kasnije je preimenovana u 8. gardijsku armiju i pod Čujkovljevim je zapovjedništvom oslobađala Ukrajinu i Poljsku, a svoj slavni borbeni put završila je u Berlinu. Vasilij Čujkov dobio je nadimak "general Sturm", i nakon rata je bio na visokim funkcijama. Bio je, između ostalog, zapovjednik sovjetskih trupa u Njemačkoj i zapovjednik Kopnenih trupa SSSR-a.
Ministarstvo obrane RF
Neposredno pred smrt 1981. godine Vasilij Ivanovič obratio se generalnom sekretaru Centralnog komiteta KPSS-a Leonidu Brežnjevu s molbom da bude sahranjen na Mamajevom kurganu u Volgogradu (kako se od 1961. godine zove Staljingrad), tj. na mjestu žestokih borbi gdje je nakon rata podignut veliki memorijalni kompleks. "S tog se mjesta čuje kako huči Volga, kako hukću salve artiljerijskog oruđa i ječe staljingradske ruine. Tamo su sahranjene tisuće boraca kojima sam ja zapovijedao...", napisao je Čujkov sovjetskom lideru. Želja mu je ispunjena.
TASS
- Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
- Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
- Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
- Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji