Kako su se Nijemci probili do Staljingrada

Povijest
BORIS EGOROV
Ofenziva ka jugu na ljeto 1942. godine bila je za sovjetsko rukovodstvo potpuno neočekivana. Postojala je opasnost da pod njemačku kontrolu potpadne ne samo Staljingrad, nego i čitav južni dio zemlje.

Nakon teškog poraza kod Moskve krajem 1941. godine Nijemci su bili prisiljeni preispitati principe ratovanja protiv SSSR-a. Više nije moglo biti ni govora o istovremenoj ofenzivi duž čitavog sovjetsko-njemačkog fronta, kako je to funkcioniralo na početku operacije "Barbarossa". Trebalo je izabrati jedan prioritetni pravac napada i izbor je pao na jug.

Prema planu "Plavo", koji je Hitler definirao 5. travnja 1942. godine, Wehrmacht se s teritorija istočne Ukrajine trebao probiti do najbogatijih sovjetskih nalazišta nafte na Kavkazu (odakle je potjecalo preko 70% nafte proizvedene u SSSR-u). Njihovo osvajanje bi omogućilo da se Crvena armija doslovno stopira i u potpunosti bi pokrilo potrebe njemačke industrije, koja je u to doba već počela doživljavati deficit ove sirovine.

Pohod na naftu nije se mogao ostvariti bez pouzdanog postavljanja krila fronta. Njemačke snage morale su izaći na rijeke Don i Volgu, gdje su mogle formirati snažnu obranu. Staljingrad je trebao u ovom obrambenom sustavu odigrati ključnu ulogu. Osim toga, osvajanje ovog velikog industrijskog centra i prometnog čvorišta omogućilo bi da se Kavkaz potpuno odsiječe od centralnih rajona SSSR-a.

Sovjetsko rukovodstvo nije posjedovalo informacije o tome gdje i kada će Nijemci izvesti sljedeći napad. "Josif Staljin je razmatrao različite varijante djelovanja neprijatelja, ali je smatrao da će u svakom slučaju cilj operacija Wehrmachta i opći pravac njihove ofenzive biti Moskva", tvrdio je general Semjon Štemenko iz Operativne uprave Glavnog stožera. Njemačka obavještajna služba na svaki je način potkrepljivala ovo uvjerenje i čak uspješno izvela operaciju "Kremlj" kojom je dezinformirala rukovodstvo SSSR-a povodom predstojećeg napada.

Situacija na južnom krilu sovjetsko-njemačkog fronta za Crvenu armiju značajno se zakomplicirala nakon neuspjelog pokušaja sovjetskih snaga da oslobode Harkov u svibnju 1942. godine. Sovjetska vojska je pritom pretrpjela velike gubitke od 270 tisuća mrtvih, ranjenih i zarobljenih. Ipak, vrhovno zapovjedništvo u Moskvi i dalje se nije odlučivalo prebaciti velike rezerve sa Zapadnog fronta na jug. Svoju odluku ona nije promijenila čak ni kada su 19. lipnja snage PZO na liniji fronta oborile avion načelnika operativnog odjeljenja njemačke 23. tenkovske divizije majora Joachima Reichela i kada je u ruke sovjetske vojske dospio dio plana "Plavo".

Na kraju je 28. lipnja nakon masivnih zračnih i artiljerijskih priprema njemačka "armijska grupa Weichs" neočekivano za sovjetske snage udarila na prostor između dvije armije Brjanskog fronta i, probivši njihovu obranu, uputila se prema Starom Oskolu i Voronježu. Dva dana kasnije 6. armija generala Friedricha Paulusa uspješno je probila položaje Jugozapadnog fronta. "Ofenziva se razvija sasvim zadovoljavajuće", istaknuo je u dnevniku načelnik Glavnog stožera Kopnenih snaga Njemačke Franz Halder: "Neprijateljske snage na frontu brojčano su slabe, ali na pojedinim dijelovima dobro raspoređene po dubini."

Uslijed neočekivanog napada Wehrmachta djelomično je izgubljena kontrola vojske nad nekoliko sovjetskih frontova, prekinuta je veza s nizom vojnih formacija. Ubrzano prebacivanje rezervi na jug koje je poduzelo sovjetsko zapovjedništvo provedeno je sa zakašnjenjem, što je onemogućilo da se na Nijemce izvede snažan kontranapad. Tenkovski korpusi koji su pristizali u rajone borbenih djelovanja stupali su u borbu pojedinačno i nesinkronizirano. Neefikasnost ovih djelovanja dovela je do toga da je u jednom trenutku maršal Semjon Timošenko bio prisiljen izdati im naređenje da "prestanu mljeti svoje tenkove hrleći frontalno na snažno utvrđene neprijateljske položaje".

Do 6. lipnja Nijemci su već osvojili veći dio Voronježa. Bitke za grad zahtijevale su od njih mnogo više vremena i snage nego što su očekivali. Uporan otpor branitelja spriječio je 48. tenkovski korpus da na vrijeme krene ka jugu i sudjeluje u opsadi sovjetskih snaga u povlačenju. Zato neprijatelj nije u potpunosti osvojio Voronjež, a Crvena armija je na ovom mjestu poduzimala napade tijekom čitave Staljingradske bitke.

Dvije grupe armija Wehrmachta napredovale su prema Kavkazu i Staljingradu, brzo prevaljujući na stotine kilometara i izolirajući na desetke tisuća sovjetskih vojnika od glavnice njihovih snaga. Njemački "blickrig" koji je na jugu Sovjetskog Saveza ponovo zaživio šokirao je rukovodstvo zemlje. Na kraju je 28. srpnja 1942. godine Staljin potpisao naređenje br. 227 "O mjerama jačanja discipline i reda u Crvenoj armiji i zabrani samovoljnog napuštanja borbenih položaja", koje je poznato kao naređenje "Ni korak nazad". Prema njemu, bilo je predviđeno da se u vojsci formiraju kaznene jedinice za one koje krše vojničku disciplinu, kao i da se postave "blokadni" odredi "u neposrednoj pozadini nepouzdanih divizija".

Vodeći teške obrambene borbe, sovjetska se vojska povlačila ka rijeci Don, koja je bila vrlo blizu Staljingrada. "Borci i zapovjednici herojski su raščišćavali put ka istoku, uz težak nedostatak kruha i streljiva", prisjećao se zapovjednik 28. armije general Dmitrij Rjabišev. "U neprekidnim višednevnim borbama protiv nadmoćnih snaga pješadije, tenkova i avijacije jedinice armije pretrpjele su vrlo velike gubitke. Do obale Dona stigle su sasvim iznurene."

Tijekom borbi u rajonu velike i male okuke Dona u srpnju i kolovozu 1942. godine 6. armija Paulusa i 4. tenkovska armija Hermanna Hotha savladale su žestok otpor sovjetskih snaga i uputile se ka Volgi. Početkom rujna, izmučena stalnim kontranapadima Crvene armije, moćna njemačka formacija je, premda sa znatno oslabljenim žarom, stupila u krvave ulične borbe u Staljingradu, tijekom kojih su za svaki osvojeni metar Nijemci morali platiti visoku cijenu. Počela je ključna faza najvažnije bitke u Drugom svjetskom ratu.

Pretplatite se na naš Telegram kanal!