Kako su se pisale dojave u SSSR-u?

"Partija posjeduje mnogobrojnu vojsku dobrovoljnih informanata. Mi imamo potpunu predodžbu o svima i o svakome", tvrdio je rukovoditelj SSSR-a Konstantin Černjenko. Dojavljivanje je zaista bilo jedna od bitnih karakteristika sovjetskog društva od osnivanja nove države do njenog raspada.

Vlast je sama poticala stanovnike da budno motre nije li se nekakav "narodni neprijatelj" infiltrirao među pošteni svijet i da pišu dojave kad god im nešto bude sumnjivo. Tako je u Kaznenom zakonu iz 1926. godine predviđena zatvorska kazna za "nedojavljivanje ako je pouzdano poznato da se priprema ili vrši kontrarevolucionarni zločin". S druge strane, za lažnu je optužbu također bila predviđena zatvorska kazna.

U sovjetskoj državnoj retorici dojave su se zvale "signali". Svaki je građanin imao obvezu "otvoriti četvere oči" i odmah "poslati signal" pravosudnim organima čim primijeti neko "sumnjivo lice" u okolini.

Mnogi su sovjetski građani imali iskrenu želju da dojavljivanjem pomognu državi u borbi protiv "neprijatelja revolucije". Drugi su, pak, koristili ovaj sustav isključivo u koristoljubive svrhe.

Da pravda bude zadovoljena

"U Mihajlovskom rajonu (Zaporoške oblasti) tužitelj Ostrokonj je kriminalac, pustoši obitelji crvenoarmejaca, krade namirnice koje pripadaju kolhozu, upropaštava ekonomiju kolhoza, grub je prema podnositeljima žalbi. Podnositelji žalbi loše se opslužuju... Kranje je vrijeme da se ta osoba podvrgne provjeri!", napisao je crvenoarmejac Sokolov u svojoj dojavi organima Narodnog komesarijata za unutarnje poslove (NKVD).

"Nesebični" autori dojava često su ostajali anonimni, potpisujući se samo kao "partizan" ili "član partije". Ponekad su "anonimusi" zaista bili potaknuti nesebičnim osjećajima i željom da pravda bude zadovoljena. Smatrali su da je bolje napisati žalbu direktno NKVD-u ili "osobno Staljinu" nego se s mukom probijati kroz glomaznu i tromu vojsku činovnika i birokrata.

Pojedinim se volonterima osladilo, pa se nakon prve i druge dojave više nisu mogli zaustaviti. Poznat je slučaj kada je jedan takav borac protiv zloupotreba u Moskovskoj oblasti na sve moguće instance poslao preko 300 "signala". Njegove optužbe većinom nisu bile potvrđene.

Radi karijere i privilegija

Često se autor dojave nije rukovodio dobrim namjerama. Motivi za upućivanje žalbe "najvišem rukovodstvu" mogli su biti profesionalna zavist ili želja da se napakosti kolegi.

Tako je 1937. godine napisana dojava protiv mladog službenika Narodnog komesarijata (ministarstva) za poljoprivredu Ivana Benediktova. Pojedincima se nije svidjelo što je mladić toliko vrijedan, što profesionalno obavlja svoj posao i brzo napreduje u karijeri.

Srećom po Benediktova, Staljinu su bili potrebni kvalitetni kadrovi pa je mladom službeniku umjesto suđenja povjerena funkcija narodnog komesara za poljoprivredu SSSR-a. Ivan Aleksandrovič bio je duboko potresen kada je vidio tekst dojave: "Tu su se potpisali ljudi za koje sam smatrao da su mi najbolji prijatelji i u koje sam imao apsolutno povjerenje."

Pored sporadičnih klevetnika, u radnim kolektivima mogli su postojati i ljudi kojima je to bio "posao". Nina Maljceva tada je radila u sovjetskim sredstvima javnog informiranja i evo što kaže: "Svaka je ustanova imala svog 'cinkaroša', doušnika NKVD-a, čiji je zadatak bio pronalaziti 'narodne neprijatelje' i prijavljivati ih. A na NKVD-u je poslije bilo kada će i gdje taj čovjek biti uhićen. U našoj nas je redakciji sve otkucavao neki Mojsejevič, tupav, drzak i lukav čovjek. On je uživao u svojoj vlasti. 'Cinkaroš' se svuda vrzmao, u sve je gurao nos i svima prijetio. On je inače bio ekonom. Njegovo radno mjesto samo po sebi nije bilo ništa posebno, ali je taj čovjek na duši nosio živote mnogih nesretnika. I savijest ga nije mučila. On nije ni imao savjest."

Obiteljski odnosi

Dojave nisu pisale samo kolege na poslu. Time su se bavili i susjedi, pa čak i ukućani. Recimo, ako se netko u kolhozu ponašao kao diverzant i doprinosio srozavanju, a ne napredovanju kolektivnog poljoprivrednog gazdinstva, bilo je dovoljno samo da dojavi vlastima kako mu susjed na zidu drži portret Trockog, i "pronicljivi građanin" za taj bi podvig bio darežljivo nagrađen na radnom mjestu.

Uslijed tako moćne i sveobuhvatne propagandne kampanje događalo se čak i da djeca pišu dojave protiv svojih roditelja. Najpoznatiji je slučaj Pavlika Morozova. Trinaestogodišnji Pavel odao je vlastima svoga oca koji je potkradao socijalističku imovinu, zbog čega su očevi rođaci zatim iz osvete ubili dječaka. Pavlik se posmrtno tretirao kao heroj – podizali su mu mu spomenici, o njemu su se pisale knjige i poeme.

Učenik Mitja Gordijenko iz Rostovske oblasti "otkucavao" je žitelje svoga sela jer su na kolhoznom polju skupljali opalo klasje (po "zakonu o tri klasa" iz 1932. godine smrtna kazna propisana je čak i za krađu nekoliko zrna pšenice). Zahvaljujući dječakovom trudu jedna je uhićena žena dobila deset godina strogog zatvora, a njen muž je strijeljan. Za svoj "podvig" Mitja je nagrađen – dobio je ručni sat s ugraviranim imenom, pionirsku uniformu i godišnju pretplatu na lokalni list "Lenjinskie vnučata" ("Lenjinova unučad").

Pionirka Olja Balikina poslala je 16 ljudi na optuženičku klupu jer su "potkradali i potkradaju imovinu kolhoza". Pronja Kolibin prijavio je vlastitu majku i zauzvrat je dobio ljetovanje u pionirskom logoru Artek.

Trend pisanja dojava dostigao je vrhunac u Staljinovo doba tijekom 1930-ih i 1940-ih. Nakon smrti "oca naroda" počeo je jenjavati, ali je i dalje bio neodvojiv od sovjetskog društva, sve do raspada SSSR-a. Jedan dio arhiva organa državne sigurnosti još uvijek je pod pečatom državne tajne, tako da se ni danas ne zna koliko je dojava ukupno napisano u sovjetskom razdoblju.