Jesu li svirepi Skiti zaista bili preci današnjih Rusa?

"I ne samo u Europi, nego čak ni u Aziji nema naroda koji bi se samostalno mogao obraniti od Skita, kada bi oni bili jedinstveni", napisao je starogrčki povjesničar Tukidid za nomade koji su od 8. do 3. stoljeća prije nove ere živjeli na ogromnom teritoriju od Altajskih planina do Dunava. U svojim ratnim pohodima Skiti su stizali do Egipta i pobjeđivali čuvenog perzijskog cara Darija, kao i vojskovođe Aleksandra Velikog.

Veći dio prostora u kojem su živjeli Skiti zahvaća teritorij današnje Rusije. Tu se još uvijek otkrivaju njihovi mnogobrojni humci. S obzirom na to, nije ni čudo što je u Rusiji uvijek bio vrlo popularan svirepi ratnik, koji je na bojnom polju neustrašiv, a za trpezom pije vino bez razblaživanja (što su suptilni Grci doživljavali kao divljaštvo). Ovdje je u dugom razdoblju bila dominantna ideja da ruski narod vodi svoje porijeklo upravo od tih drevnih ratnika. U kojoj je mjeri takva tvrdnja točna?

Veliki nomadi

"Da, mi smo Skiti! Da, mi smo Azijati, s kosim i halapljivim očima!", napisao je 1918. godine čuveni ruski pjesnik Aleksandar Blok. Doduše, to nije potpuno točno. Skiti su bili tipični europeidi i nisu imali ničeg zajedničkog s mongoloidima. Oni su se u 7. stoljeću prije nove ere kretali iz Azije na zapad i stigli na sjeverne obale Crnog mora, potisnuvši odatle Kimerijce, također nomadski narod.

Goneći Kimerijce, Skiti su prešli Kavkaske planine i prodrli na Bliski istok. Tamo su neko vrijeme bili jedna od najmoćnijih vojnopolitičkih sila. Ratovali su protiv Asirije (a zatim a njom stupili u savez), potukli Mediju i odlazili u ratne pohode na carstvo Urartu (Armenija) i Egipat. Faraon Psamtik I. platio je Skitima da ne ulaze u njegovu zemlju. 

Skiti su odnosili pobjede zahvaljujući teškoj konjici. Znanstvenici procjenjuju da je Skitija imala između 300 000 i 700 000 stanovnika, što znači da im je vojska mogla brojati 60 000-150 000 dobro naoružanih konjanika, koji su od djetinjstva učili jahati.

"Tijekom dvadeset osam godina Skiti su vladali Azijom. Puni drskosti i prezira, oni su za to vrijeme sve opustošili", piše "otac povijesti" Herodot: "Jer, pored toga što su od svakoga uzimali danak, koji su nametali svima, oni su još prolazeći zemljom otimali svakome ono što je posjedovao." Ovi su nomadski ratnici 625. godine prije nove ere potisnuti iz regije i konačno su se vratili na sjeverne obale Crnog mora, koje su tada Grci već uveliko kolonizirali.

Krajnje su oskudni podaci o političkom, ekonomskom i socijalnom ustrojstvu skitske države. Skiti nisu imali vlastito pismo, tako da su glavni izvor podataka o njima radovi starogrčkih autora, kao i mnogobrojne grobnice u obliku humaka raštrkane po južnim stepama Rusije i Ukrajine.

Ogromna Skitija vjerojatno je bila savez mnogih plemena. Na njenom su čelu bili carevi s neograničenom despotskom vlašću. "Skiti ne osnivaju ni gradove, ni tvrđave. Svi oni su konjanici i strijelci, i svoje domove nose sa sobom, ne hraneći se pomoću pluga nego uzgojem stoke", piše Herodot.

Nakon povlačenja s Bliskog istoka ovi su nomadi odnijeli još nekoliko velikih ratnih pobjeda koje su ostale zabilježene u povijesti. Na primjer, 512. godine prije nove ere potukli su perzijskog cara Darija I. kada je ovaj krenuo u pohod na sjeverne obale Crnog mora, i to tako što su najprije pustili njegovu vojsku da uđe duboko u skitski teritorij. Zatim je 331. godine prije nove ere u borbi protiv Skita pao vojskovođa Aleksandra Makedonskog Zopirion s 30 000 svojih vojnika.

Skitska država pala je 280.-260. godine prije nove ere pod pritiskom Sarmata, također nomada. Skiti su tada izgubili veliki teritorij. Zadržali su samo donji tok Dnjepra i dio Krima, i tu su postali "sesilni", tj. odustali su od nomadskog načina života i vezali se za zemlju (oni koji su preživjeli). Skiti su konačno zbrisani s političke karte svijeta tijekom Velike seobe naroda u 4. st. nove ere.

Vuku li Rusi skitsko porijeklo?

Nekada moćan nomadski narod nestao je, no naziv "Skiti" je ostao. Tako su se u Bizantskom Carstvu zvali svi sjeverni "barbari", prije svega Slaveni, koji su povremeno vršili ratne pohode na Konstantinopol.

U Rusiji je ideja "skitskog nasljeđa" bila popularna počevši od 17. stoljeća. O tome je neposredno pisao povjesničar Andrej Lizlov 1692. godine u svojoj "Skitskoj povijesti". Tu je temu u svojim "Bilješkama o ruskoj povijesti" spomenula i carica Katarina II.

U ruskoj kulturi s početka 20. stoljeća "skitska tema" postala je krajnje popularna. Na primjer, u stihovima poznatog pjesnika Valerija Brusova iz 1916. godine piše: "Mi smo oni o kojima se u stara vremena šaputalo s nehotičnom zebnjom u mitovima jelinskim: Narod koji zavole neobuzdanost i rat: Skiti, sinovi Herakla i Ehidne."

U kojoj su mjeri ostaci nekada moćne skitske civilizacije (takozvani sesilni skiti-orači) sudjelovali u etnogenezi istočnih slavenskih plemena? To pitanje u suvremenoj znanosti nije riješeno. Hipoteza da su Skiti direktni preci Slavena zasad nije potvrđena ni arheološkim, ni antropološkim, ni genetskim, ni lingvističkim podacima.