Koliko su puta Rusi porazili mongolsku Zlatnu Hordu?

Mongolska najezda na Rusiju 1237. godine bila je slična nezadrživoj lavini. Činilo se da ništa ne može zaustaviti nadiranje nomadskih ratnika koji su bez posebnog napora satirali kneževske družine i zauzimali čak i najjače tvrđave. Pa ipak, Rusima je s vremena na vrijeme polazilo za rukom uspješno pružiti otpor zavojevačima. Tako su Mongoli morali čitavih 50 dana držati pod opsadom mali grad Kozeljsk, a od Smolenska su bili čak i potisnuti. Doduše, tada nije moglo biti ni govora o nekakvim krupnim i ozbiljnim pobjedama nad osvajačima s istoka.

Rusija je na kraju pokorena i našla se u političkoj i ekonomskoj ovisnosti o moćnoj mongolskoj državi Zlatnoj Hordi, koja se prostirala u južnim stepama blizu ruskih granica. Njeni su kanovi počeli redovno uzimati danak od ruskih kneževina i ruskim knezovima dijeliti "jarlike", tj. povelje koje su ovima služile kao potvrda da imaju pravo na vlast u vlastitoj zemlji. Mongoli su sa zadovoljstvom huškali ruske knezove jedne na druge, podržavajući povremeno jednu sukobljenu stranu. U jednom takvom konfliktu došlo je do prve ozbiljne pobjede ruske vojske nad Mongolima.

Početkom 14. stoljeća tverski knez Mihail Aleksandrovič i moskovski knez Jurij Danilovič osporavali su jedan drugome "jarlik" za upravljanje kneževinom koji je dobitniku davao pravo starješinstva nad drugim ruskim vladarima. Jurij se oženio Končakom, sestrom kana Uzbeka koja je primila pravoslavlje, i time osigurao podršku Horde. I pored toga, tverska je vojska 22. prosinca 1317. godine u bitci kod sela Bortenjeva potukla udružene snage moskovskog vladara i mongolskog vojskovođe Kavgadija. Mihail Aleksandrovič znao je da mu neprijatelj neće oprostiti tu sramotu (naročito nakon Končakine smrti u tverskom zarobljeništvu). Ne čekajući da kaznena ekspedicija stigne u njegovu zemlju, on je 1318. godine dobrovoljno otišao u Hordu i stao pred kanov sud. Iz Horde se nije vratio živ.

Sredinom 14. stoljeća Zlatnu Hordu zahvatila je politička kriza, poznata kao "Velika smutnja", kada se u dvadesetak godina na prijestolju izmijenilo 25 kanova. Mongoli su vodili žestoke međusobne borbe za vlast, ali pri tome nisu zaboravljali pljačkati ruske kneževine. Ove su se, doduše, s vremena na vrijeme uspešno branile. Tako je 1365. godine u okršaju kod Šiševske šume potučen beg Tagaj koji je pustošio rjazanjske zemlje. Dvije godine kasnije, u bitci na rijeci Pjani poražen je emir Bulat-Timur, čija je vojska izvršila upad na teritorij Gorodecke Kneževine.

Do kulminacije u višestoljetnoj rusko-mongolskoj konfrontaciji došlo je u sukobu Moskovske Kneževine, koja je tijekom 1370-ih već postala glavni centar ruskog otpora Hordi, i moćnog beglerbega ("beg begova") Mamaja, koji je najviše uspjeha imao u ujedinjavanju raskomadanih dijelova Zlatne Horde pod svojom vlašću. Rusi su 1378. godine na rijeci Voži odnijeli krajnje važnu pobjedu nad vojskom koju je poslao Mamaj. Potučeno je pet "tumena" (oko 50 000 vojnika), petorica njegovih vojskovođa ostala su ležati na bojnom polju, među njima i zapovjednik mirza Begič.

Dvije godine kasnije na Kulikovskom polju (blizu Tule) vojska moskovskog kneza Dmitrija Ivanoviča sukobila se osobno s Mamajem. "I nastala je sječa ljuta i velika, i bitka žestoka, i tutnjava strašna. Od stvaranja svijeta nije među ruskim knezovima bilo takve bitke kao za vladavine ovog velikog kneza cijele Rusije", piše u Kronici posvećenoj Kulikovskoj bitci: "Dok su se tukli, od šestog sata do devetog, kao kiša iz oblaka prolijevala se krv i ruskih sinova, i poganih, i nebrojeno mnoštvo mrtvih palo je s obje strane. I mnogo su Rusa pobili Tatari, i Rusi Tatara. I padao je leš na leš, padalo je tijelo tatarsko na tijelo kršćansko. Čas ovdje, čas ondje, moglo se vidjeti kako Rus goni Tatarina, a Tatarin Rusa."

Ishod bitke odlučila je ruska pukovnija koja je spremna čekala u zasjedi i udarila s leđa na mongolsku konjicu u vrijeme njenog juriša. Izgubivši gotovo svu vojsku, Mamaj se dao u bijeg, i ubrzo ga je dotukao glavni rival, kan Toktamiš, koji je za razliku od uzurpatora vlasti Mamaja bio potomak Džingis-kana te se doživljavao kao zakoniti vladar Horde. Toktamišu je pošlo za rukom zaustaviti "Veliku smutnju" i 1382. godine spaliti Moskvu, nakon čega su Rusi ponovo počeli plaćati danak Hordi. Ali zamašnjak procesa oslobađanja Rusije već je bio pokrenut i nije se više mogao zaustaviti.

Ruski knezovi nisu više osjećali strah i trepet pred Mongolima. Često su sabotirali isplaćivanje danka i nisu mnogo marili za reakciju Zlatne Horde, koja se nakon najezde srednjoazijskog zavojevača Tamerlana raspala sredinom 14. stoljeća. Posljednje pokušaje da prisili Ruse na pokornost poduzeo je kan Ahmat, vladar takozvane Velike Horde – najkrupnijeg fragmenta nekadašnje moćne države.

Mongolska se vojska 1472. godine pokušala probiti do Moskve, ali je zaustavljena na obalama rijeke Oke kod Aleksina. Osam godina kasnije organiziran je novi pohod i vojske su se srele na rijeci Ugri. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja forsiranja rijeke, Ahmat je povukao vojsku. Tako je Rusija konačno stavila točku na razdoblje vladavine Mongola.