"Glazba na rebrima" umjesto gramofonskih ploča: Kako se i zašto u SSSR-u glazba snimala na rendgen

U Sovjetskom Savezu bilo je malo onih koji su mogli slušati zapadnu glazbu na originalnim gramofonskim pločama. Ploče su bile prava rijetkost i cijena im je bila basnoslovna, a kako se "željezna zavjesa" spuštala, sve su se teže mogle naći. Gotovo sva glazba koja se asocirala sa Zapadom (rock and roll, jazz, boogie-woogie) bila je neslužbeno zabranjena (i kompromitirala je one koji je slušaju), a prodaja ploča "na crno" tretirala se kao krivično djelo (od listopada 1931. godine u SSSR-u je zabranjena privatna trgovina kao takva, da bi se kasnije u krivičnom zakonu pojavio i prekršaj "Špekulacija", za koji se moglo dobiti sedam godina zatvora).

Tada se u zemlji pojavio jedinstveni medij za pohranjivanje glazbe. Bile su to gramofonske ploče ručne izrade, napravljene od elastičnih rendgenskih snimaka. Zvali su ih "glazba na kostima", "glazba na rebrima" ili samo "rebra".

Tržište na kostima

"Rebra" su bila na vrhuncu popularnosti tijekom 1940-ih i 1950-ih, kada je sovjetska cenzura uspostavila punu kontrolu nad glazbenom industrijom. Na uobičajenim gramofonskim pločama mogle su se slušati pjesme narodnih estradnih izvođača SSSR-a, a svaka druga glazba koju vlast nije odobrila tretirala se kao neslužbena i nije mogla biti snimljena legalnim putem.

Tako su se, na primjer, pored Franka Sinatre, Beatlesa, Chucka Berryja ili Elvisa Presleyja, na "rebrima" snimale i pjesme emigranata koji su u domovini proglašeni "narodnim neprijateljima", pjevača optuženih za antisovjetske zločine (na primjer, Lav Leščenko i Konstantin Sokoljski bili su zabranjeni nakon optužbe da su izdali domovinu, a Vadim Kozin nakon optužbe da je homoseksulac, zbog čega je završio u gulagu). U širokim narodnim masama bile su nevjerojatno popularne "zatvorske" pjesme (tj. pjesme koje opjevavaju težak život i običaje kriminalne sredine), ali nije bilo nikakve šanse da neka od njih bude službeno snimljena.

Tako se pojavilo crno tržište ploča snimljenih u "kućnim" uvjetima, kao što je za književna djela postojao "samizdat". U velikim gradovima, prije svega u Moskvi i Lenjingradu (danas Sankt-Peterburg), pojavila se čitava industrija "glazbe na kostima".

Zašto baš rendgenske snimke?

To su zaista bile prave rendgenske snimke običnih ljudi. Na njima su se vidjeli zglobovi, kralježnica i prsni koš. Ovo posljednje je bilo najčešće, jer je redovna fluorografija u SSSR-u bila obavezna za sve. To je bio jeftin materijal koji se lako mogao nabaviti. Gradski domovi zdravlja nudili su čitave gomile tih snimaka besplatno ili za malu novčanu nadoknadu, jer su se bar jednom godišnje morali otarasiti tog lako zapaljivog materijala. Elastična snimka bila je idealna za snimanje glazbe.

Smatra se da je za tu "tehnologiju" zaslužan žitelj Lenjingrada Ruslan Bogoslovski, koji je izumio ručni strug za snimanje zvuka i otvorio ilegalni studio "Zlatni pas".

"Pažljivo proučivši princip rada Filonovog aparata [Filon je osnivač studija "Zvukozapis", od kojeg je Bogoslovski pozajmio ideju snimanja na polumekim diskovima] i obavivši čitav niz potrebnih mjerenja, Ruslan je napravio radne crteže, a zatim pronašao univerzalnog strugara koji je pristao napraviti sve potrebne dijelove. U ljeto 1947. godine taj divni aparat za mehaničko snimanje zvuka bio je gotov", napisao je u članku za časopis "Pčela" Boris Tajgin, jedan od proizvođača takvih ploča.

Aparat je bio sličan gramofonu, ali je radio u suprotnom smjeru. Umjesto igle koja je čitala glazbu s ploče, on je imao glavu za "narezivanje" zvuka. Glazba je izazivala njene vibracije i tako su na snimci pravljeni zarezi. Zvuk s tih ploča bio je daleko lošiji nego s ploča od vinila. Snimka je pravila buku otprilike iste jačine kao i sama glazba, ali se pjesma mogla razabrati.

Zatvorske kazne

"Rebra" su bila od elastičnog materijala tako da ih nije bilo teško prodavati. Prodavač je mogao u jednom rukavu kriti 20-25 ploča namotanih u rolu.

Prodavači su najčešće radili u paru. Jedan bi se dogovarao s kupcem, a drugi bi stajao blizu s robom. Takva je ploča koštala 1-1,5 rubalja. Najčešći su kupci bili studenti, a to je za njih bila poprilična suma. "U studentsko doba meni je jedan rubalj bila dovoljan da lijepo provedem čitav dan: da doručkujem, ručam i večeram", sjećao se sovjetski muzikolog i kolekcionar Naum Šafer.

I prodavači su lijepo na njima zarađivali, ali su svaki put riskirali da završe u zatvoru. U SSSR-u je bila zabranjena prodaja robe "na crno", kao i svaka vrsta osobnog poduzetništva. Ruslan Bogoslovski i Boris Tajgin, glavni proizvođači "rebara" u Lenjingradu, bili su mnogo puta hapšeni, ali proizvodnja ilegalnih ploča time nije iskorijenjena.

Bogoslovski je prvi put bio osuđen na tri godine, a Tajgin na pet godina zatvora. Međutim, čim su izašli na slobodu, obojica su doveli u red aparaturu i nastavili posao. Četiri godine kasnije Bogoslovski je ponovo uhapšen i ponovo je dobio tri godine zatvora. U međuvremenu je on smislio način za pravljenje čvrstih ploča u kućnim uvjetima, pa je razvio tu proizvodnju čim je opet izašao na slobodu. I zbog toga je treći put uhapšen i osuđen na zatvorsku kaznu.

Pravi i zaista težak udarac sovjetskim improviziranim pločama zadali su vrijeme i neupitno napredovanje tehnologija. Kada su se u prodaji pojavili magnetofoni koji su imali kasete s trakom, ploče "na kostima" više nikome nisu bile zanimljive.