Pet stranaca koji su pridonijeli stvaranju Ruskog Carstva

1. James Bruce

"Čovjek velike čestitosti, velike učenosti" – tako je o jednom od najbližih suradnika cara Petra I. Jakovu (Jamesu) Bruceu pisao britanski veleposlanik u Rusiji sir Charles Whitworth.

Predstavnik starog škotskog roda, Bruce je bio uspješan kao matematičar, astronom, diplomat, inženjer i prevoditelj, a neki su čak smatrali da se razumije u crnu magiju.

Glavna strast Škota bila je, ipak, artiljerija. Kada je u Sjevernom ratu protiv Švedske 1700.-1721. pod svojim zapovjedništvom imao čitavu artiljeriju ruske vojske, uspio ju je podići na sasvim novu razinu.

Bruce je stvarao nove modele naoružanja, neumorno radio na povećanju pouzdanosti, snage, mobilnosti i dometa oružja koje se, osim toga, počelo praviti po općem standardu. Osim toga, nije se zaboravio baviti i sadržajem obuke samih artiljeraca koji su u njegovim očima bili istinska elita ruske vojske.

Rezultati djelatnosti marljivog Škota ubrzo su bili vidljivi. Već 1702. godine s uspjehom je okončana opsada švedske tvrđave Nöteborg, za kojom je uslijedilo zauzimanje Nyenskansa, Dorpata i Narve. Učinkovita paljba artiljerije pod zapovjedništvom Brucea bila je jedan od ključnih faktora za pobjedu ruske vojske u Poltavskoj bitci 1709. godine, koja je praktički predodredila daljnji tijek čitavog rata.

Dvanaest godina kasnije Jakov Bruce se zajedno s Andrejem Ostermannom našao na čelu ruske delegacije na pregovorima sa Šveđanima u gradu Nystadu. Prema uvjetima sklopljenog mira, Rusija je dobila "pod svoju potpuno neprikosnovenu vječitu vladavinu" Ingriju, Livoniju (središnja i sjeverna Latvija), Estlandiju (Estonija), kao i jugoistočni dio Finske. Iste 1721. godine zemlja Petra I. proglašena je carstvom.

2. Georg Wilhelm de Hennin

Kao i Jakov Bruce, njemački inženjer Georg de Hennin, koji je u Rusiju stigao 1697. godine, služio je "bogu rata" – artiljeriji. Tijekom rata protiv Šveđana koji je počeo ubrzo po njegovu dolasku on je obučavao vojnike artiljerijskoj vještini, a također je osobno sudjelovao u osvajanju Viborga i niza drugih švedskih utvrda.

Nakon što je u Henninu zapazio izvanredne organizacijske sposobnosti, car Petar I. povjerio mu je izgradnju zavoda za proizvodnju oružja i baruta u Sankt-Peterburgu i Kareliji, gdje je, između ostalog, poduzetni Nijemac osnovao prvu kupelj u zemlji – Marcijaljne Vode.

Zadovoljan postignutim rezultatima, car je Henninu poklonio svoj portret ukrašen dijamantima i poslao ga da unaprijedi industriju na Uralu. Tamo je Vilim Ivanovič, kako su ga zvali u Rusiji, ne samo obnovio i modernizirao postojeću proizvodnju, nego je u dvanaest godina iz temelja sagradio devet novih tvornica, sudjelujući u osnivanju velikih regionalnih centara kao što su Perm i Jekaterinburg.

3. Patrick Gordon

1661. godine, kada je Patrick Gordon dospio u službu kod oca Petra I. cara Alekseja Mihajloviča, već je bio iskusan ratnik. Škotski je najamnik, naime, sudjelovao u nekoliko vojnih kampanja pod poljskom i švedskom zastavom.

Tijekom borbe za vlast između princeze Sofije i carevića Petra 1689. godine, Gordon, koji je zapovijedao 2. Moskovskom (Butirskom) odabranom pukovnijom, odlučno je podržao Petra, osiguravši mu pobjedu bez prolivene krvi. Otada je Škot stekao bezgranično povjerenje budućeg ruskog cara.

Petar je sanjao o stvaranju suštinski nove moćne vojske koja bi bila u stanju parirati vojskama vodećih europskih sila, za što su mu od koristi bila upravo znanja i iskustvo Patricka (Petra Ivanoviča) Gordona. Kao izuzetan vojni stručnjak, on je ne samo savjetovao cara po svim vojnim pitanjima, nego se bavio i školovanjem i obukom Semjonovske i Preobraženske pukovnije, formiranih po uzoru na zapadne pukovnije, koje su se upravo na njegovu inicijativu počele nazivati gardijske.

Gordon je i osobno predvodio ruske snage u borbi tijekom Azovskih pohoda protiv Turaka 1695. i 1696. godine, ali nije mu bilo suđeno da doživi najveći okršaj u kojem su njegovi štićenici briljirali. Šezdesetčetverogodišnji "kum" ruske garde preminuo je 1699. godine uoči samog početka Sjevernog rata protiv Švedske.

4. François Le Fort

Sin ženevskog trgovca, François Le Fort bio je jedan od najbližih suradnika i prijatelja cara Petra I. On je u potpunosti dijelio carevo uvjerenje da je neophodna hitna europeizacija Rusije i intenzivno mu je pomagao u tom procesu.

Le Fort je pronalazio najbolje vojne i civilne stručnjake i privlačio ih u rusku službu, govoreći im da "po Božjoj milosti živimo pod takvom vlašću koja nikad nije bila milostivija prema strancima". On se nalazio na počecima formiranja ruske mornarice, kao i nove vojske, stvorene po europskom modelu. Voljom cara Francu Jakovljeviču dodijeljeni su činovi generala i admirala.

Le Fort je iznenada preminuo 1699. godine sa samo četrdeset tri godine, ne doživjevši početak za Rusiju sudbonosnog Sjevernog rata. "Samo on mi je bio vjeran. Na koga se sada mogu osloniti?!" – rekao je tada Petar, duboko pogođen gubitkom prijatelja.

Danas ime ovog Ženevljanina nosi jedan od najstarijih rajona ruske prijestolnice.

5. Heinrich Johann Friedrich Ostermann

Rođen u Bochumu, Heinrich Johann Friedrich (Andrej Ivanovič) Ostermann bio je zaista jedinstvena ličnost. Savršeno je vladao njemačkim, nizozemskim, latinskim, francuskim i talijanskim jezikom i isto tako lako naučio ruski, kada su ga 1704. godine pozvali u službu kod cara Petra.

Od običnog prevoditelja u upravi za vanjske poslove Ostermann je napredovao do šefa ruske delegacije (zajedno s Bruceom) na mirovnim pregovorima sa Šveđanima u Nystadu 1721. godine. Iscrpljen nakon višegodišnjeg konflikta, Petar I. je bio spreman na ozbiljne ustupke (između ostalog, da vrati osvojeni Viborg), ali Andrej Ivanovič pokazao je odlučnost i upornost, sklopivši sa Švedskom mirovni sporazum pod maksimalno povoljnim uvjetima po Rusiju.

Car je bio vrlo zadovoljan i darovao je Ostermannu titulu baruna. Diplomat je Petra obradovao i 1723. godine, kada je s Perzijom sklopio krajnje povoljan trgovinski sporazum. Osim toga, Andrej Ivanovič cara je savjetovao po pitanjima unutarnje politike.

Nakon careve smrti 1725. godine Ostermann je nastavio upravljati vanjskom politikom države, a također je proveo veliku reorganizaciju Ratne mornarice. Privilegirani položaj Nijemac je izgubio sa smrću njemu blagonaklone carice Ane Ivanovne 1740. godine.

U vrijeme vladavine Elizabete Petrovne Andrej Ivanovič optužen je za veleizdaju i osuđen na smrt na kotaču. Smrtna kazna zamijenjena je progonstvom na Ural, gdje je Ostermann preminuo 1747. godine.