OKA-38, sovjetska verzija legendarnog njemačkog aviona Fi 156 "Storch"

Početkom 1940. godine, tijekom posjeta grupe sovjetskih zrakoplovnih stručnjaka Njemačkoj, među raznim im je tipovima letjelica prikazan i višenamjenski avion trosjed Fi 156 "Storch".

Na berlinskom aerodromu letjelicu je osobno demonstrirao šef tehničkog odjela Ministarstva zrakoplovstva, general Ernst Udet. Pozvao je šefa sovjetske delegacije I. F. Tevosjana u kokpit aviona spremnog za let, sjeo na pilotsko mjesto i nakon kratke vožnje (oko 50 m) podigao letjelicu u zrak. Nakon nekoliko oštrih zavoja, Udet je majstorski prizemljio letjelicu. Avion se svidio Tevosjanu i kasnije su ga Nijemci poklonili SSSR-u.

Kako piše portal Airwar.ru, "Storch" je ubrzo nakon toga zajedno s drugim lovcima i bombarderima kupljenim u Njemačkoj poslan u Moskvu na središnji aerodrom Frunze. Zrakoplovna je tehnika pažljivo pruočena i testirana na Istraživačkom institutu zračnih snaga i u zračnim tunelima Središnjeg aerohidrodinamičkog instituta. Sovjetski stručnjaci došli su do zaključka da novi Migovi, Jakovi i drugi avioni nisu ništa lošiji te da su u nekim aspektima čak i bolji od njemačkih aviona. U SSSR-u nije postojao jedino ekvivalent letjelice kao što je Fi 156. Impresioniran njegovim izvanrednim karakteristikama polijetanja i slijetanja, Staljin je dao nalog da se hitno proizvede sličan avion. A. S. Jakovljev, tadašnji zamjenik povjerenika zrakoplovne industrije za konstruiranje eksperimentalnih aviona, za taj je zadatak preporučio svog glavnog inženjera O. K. Antonova. Oleg Konstantinovič imenovan je glavnim dizajnerom malog dizajnerskog biroa u Lenjingradskoj tvornici br. 23, jednoj od najstarijih zrakoplovnih kompanija u zemlji.

U ožujku 1940. preselio se u grad na Nevi, gdje ga je već čekao "Storch" koji je doletio iz Moskve. Preuzevši vodstvo novog tima, Antonov je briljantno izvršio zadatak i u rujnu je napravljena OKA-38, sovjetska verzija aviona Fi 156.

Avion je kopiran uz manje izmjene, čak je zadržao naziv "Roda" (rus. "Aist"). Uz višenamjensku letjelicu, koja je dobila oznaku SS (komunikacijski avion), izrađen je i medicinski avion - avion br. 2. Prvi je trebao služiti za vezu, prijevoz ljudi i manjih tereta, izviđanje i korekciju topničke paljbe, a drugi za prijevoz dva ranjenika na nosilima i jednog u sjedećem položanju.

Državna testiranja SS-a u Istraživačkom institutu ratnog zrakoplovstva uspješno su završena i odmah je donesena odluka o pokretanju serijske proizvodnje u tvornici br. 365 NKAP-a u Kaunasu. Odabir nije bio slučajan - ranije su tamo izgrađeni litavski ANBO avioni sličnog dizajna. U ožujku 1941. Antonov je imenovan glavnim dizajnerom ovog poduzeća. 

Ubrzo je u radionici za montažu već bilo nekoliko "Roda", spremnih za let. Međutim, rat se umiješao u sudbinu prvih aviona Antonov, koja je imala tako sretan početak. Dana 22. lipnja, tijekom bombardiranja aerodroma Kaunas, svi su SS-ovi uništeni. Oleg Konstantinovič vratio se u Moskvu i nije nastavio rad na avionu OKA-38.

Avion OKA-38 pokretao je šestocilindrični inverzni redni zračno hlađeni motor MV-6. Radilo se o licencnoj verziji Renaultovog motora Bengali, a od 1935. serijski se proizvodio u Voronješkoj tvornici zrakoplovnih motora.

MV-6 bio je opremljen centrifugalnim kompresorom za održavanje snage do procijenjene visine od 2000 m. "Aist" je koristio dvokraki drveni propeler fiksnog koraka promjera 2,44 m. Četiri spremnika goriva ukupnog kapaciteta 140 litara bila su smještena u međukrilnom prostoru.