Kako je Zakon o zajmu i najmu pomogao Crvenoj armiji da pobijedi u Drugom svjetskom ratu

Preko 400 000 vozila, gotovo 19 000 aviona, oko 20 000 tenkova, samohodnih artiljerijskih oruđa i oklopnih transportera, 90 teretnih brodova, 105 protupodmorničkih brodova, 1900 parnih lokomotiva i 11 000 vagona, 4,5 milijuna tona namirnica – sve je to Sovjetski Savez dobio u okviru američkog Zakona o zajmu i najmu kojim je regulirano pružanje materijalne pomoći drugim zemljama u borbi protiv nacističke Njemačke i njenih saveznika.

Kongres SAD-a donio je 11. ožujka 1941. godine Zakon o zajmu i najmu. Prema tom zakonu, ukoliko isporučena tehnika, oružje, oprema i materijali budu uništeni u borbenim djelovanjima, primatelj ih nema obvezu platiti. Plaća se samo sačuvana imovina koja je nakon rata mogla biti iskorištena u mirnodopske svrhe (kao što su kamioni, putnički automobili ili, recimo, naftni derivati), dok je vojnu tehniku trebalo vratiti.

Velika Britanija bila je prva zemlja za koju je vrijedio program pomoći po Zakonu o zajmu i najmu. U travnju 1941. godine dodana je Kina, a o pomoći Sovjetskom Savezu strane su se dogovorile na prvoj Moskovskoj konferenciji zemalja antihitlerovske koalicije početkom listopada iste godine. Kasnije je sklopljen čitav niz sporazuma kojima je regulirana suradnja, između ostalog i "Sporazum o principima uzajamne pomoći u ratu protiv agresije" od 11. lipnja 1942. godine. Britanci su i sami dobivali pomoć od SAD-a, ali su kasnije također sudjelvoali u pomoći Sovjetskom Savezu, pridržavajući se istih principa kao i njihovi američki saveznici.

Zapadnu tehniku i materijale koji su isporučivani izvan programa reguliranog Zakonom o zajmu i najmu Sovjetski Savez plaćao je odmah. Tako je 30. travnja 1942. godine u Barentsovom moru njemačka podmornica U-456 potopila britansku krstaricu "Edinburgh" s teretom od 5,5 tona sovjetskog zlata kojim je Moskva platila isporučenu opremu. Pored toga, postojala je i obratna pomoć. Moskva je, naime, isporučivala saveznicima rudu kroma i mangana, platinu i građevinski drvni materijal.

Američke i britanske isporuke Sovjetskom Savezu realizirane su u tri glavna pravca: preko Tihog oceana (tu je postojao zračni most Aljaska – Sibir kojim je prebačeno oko 8000 aviona), preko Irana koji su sovjetske i britanske trupe okupirale u kolovozu i rujnu 1941. godine, i preko Arktičkog oceana. Ovaj je posljednji put bio najkraći, ali i najopasniji, jer je bio najbliži njemačkim ratnim brodovima i avionima.

U srpnju 1942. godine Crvena je armija imala 16% uvoznih tenkova (2200 od ukupno 13 500). Na beskrajnim sovjetskim prostranstvima protiv Nijemaca borili su se britanski tenkovi "Matilda" II, MkIII "Valentine", Mk IV (A22) "Churchill", američki M3 "Stuart" i M3 "Lee". Oko 200 tenkova M4A2 "Sherman" sudjelovalo je u ofenzivi na Berlin.

London i Washington poslali su u SSSR preko 13 000 lovačkih aviona, među njima P-40 "Tomahawk", P-63 Kingcobra, P-47 Thunderbolt, Supermarine Spitfire i Hawker Hurricane, oko 4000 bombardera Douglas A-20 (Douglas Boston) i B-25 Mitchell. Gotovo svaki četvrti lovac i bombarder koji su tijekom rata pristigli u jedinice sovjetskog ratnog zrakoplovstva bio je englesko-američke proizvodnje. Legendarni as Aleksandar Pokriškin većinu je svojih pobjeda odnio na američkom avionu Bel P-39 Airacobra.

Krajnje su važne bile isporuke namirnica (za američki svinjski mesni narezak u konzervi sovjetski su građani u šali govorili da je to "Drugi front"), sirovina, materijala i dijelova za vojnu industriju: dinamita, baruta, TNT-a, eksplozivnih tvari, toluena, detonatora, itd. "Amerikanci su nam slali toliko materijala bez kojih ne bismo mogli formirati svoje rezerve, ne bismo mogli nastaviti ratovanje...", tvrdio je maršal Georgij Žukov: "Nismo imali eksploziva, baruta. Nismo imali čime puniti puščane patrone... Zar bismo mogli brzo organizirati proizvodnju tenkova da nije bilo američke pomoći u čeliku?"

SSSR je Amerikancima bio posebno zahvalan na isporuci vozila: putničkih automobila "Willis", a također kamiona "Studebaker" i "Dodge". Ti su kamioni po tehničkim karakteristikama bili "za tri koplja" bolji od sovjetskih kamiona ZIS-5 i GAZ-AA koje je Crvena armija najviše koristila. Uvozna su vozila 1944. godine činila 70% parka sovjetskih trupa i na njima se bazirala njihova mobilnost. "’Studebaker’ je, naravno, bolji", smatrao je poručnik 6. zasebnog gardijskog minobacačkog diviziona Pavel Gurevič: "Zisovi su imali dvije osovine i gasili su se na lošoj cesti. A ’Studebakeri’ su dobri na svakom terenu, imali su i prednju i zadnju vuču, i veće manevarske mogućnosti. ’Studebakeri’ su posebno dobrodošli u močvarama Karelije."

Sve što je po Zakonu o zajmu i najmu poslano u SSSR iz SAD-a, Velike Britanije i Kanade prema procjenama je bilo vrijedno 13,212 milijardi dolara, ali po uvjetima ovog programa, nije se sve to moralo platiti. Washington je 1947. godine ispostavio Moskvi račun na iznos od 2,6 milijardi dolara. Počeli su pregovori koji su trajali godinama. Tek su se 1990. godine strane dogovorile da do 2030. godine Americi bude isplaćeno 674 milijuna dolara. Rusija je kao pravni nasljednik SSSR-a izmirila taj dug 2006. godine.