Kako je maloljetnik u SSSR-u osuđen na smrt i strijeljan zbog stravičnog zločina

Povijest
BORIS EGOROV
Zločin Arkadija Nejlanda šokirao je čitav Sovjetski Savez. Ljudi su izlazili na mitinge i demonstracije zahtijevajući da se dječak pogubi.

U jutarnjim satima 27. siječnja 1964. godine u jednom stanu zgrade br. 3 u Sestroreckoj ulici u Lenjingradu (danas Sankt-Peterburg) netko je pozvonio na vrata. Otvorila je 37-godišnja vlasnica stana Larisa Kuprejeva. Ispred vrata je stajao dečko koji se predstavio kao poštar i zamolio za dozvolu da uđe unutra.

Kada je shvatio da u stanu nema nikoga osim žene i njezinog trogodišnjeg sina Jure, "poštar" je iznenada izvadio skrivenu sjekiru i njome 17 puta udario Larisu. Nakon ubojstva majke, odmah je ubio i dijete. Da vriska žrtava ne bi privukla susjede, zločinac je "do daske" pojačao glazbu na magnetofonu.

Arkadij Nejland izvršio je dvostruko ubojstvo dan uoči svoga petnaestog rođendana. Nakon ubojstva pretresao je sve ormare u stanu, uzeo pronađeni novac i nešto od odjeće Larisinog muža, koji je u to vrijeme bio odsutan, kovčeg i fotoaparat. Tim je fotoaparatom napravio nekoliko fotografija mrtve žene u nepristojnim pozama, nadajući se da će ih kasnije prodati.

Nejland je zatim mirno doručkovao u kuhinji, da bi na kraju otvorio sve plamenike štednjaka na plin i zapalio stan s namjerom da u požaru sakrije tragove svog strašnog zločina...

Htio je postati vuk

Arkadijevoj odluci da krene putem kriminala u velikoj je mjeri doprinijela i njegova obitelj. Očuh je često pio, i pijan je prebijao dijete, a majka je također voljela popiti i nije spriječavala muža. Već sa sedam godina dječak je počeo bježati od kuće i evidentiran je u policiji kao problematično dijete.

U školi su ga u više navrata hvatali u krađi novca i stvari od drugih učenika. Arkadij je bio inteligentno dijete, ali nije htio učiti pa je s dvanaest godina izbačen iz škole zbog lošeg uspjeha. Zaposlio se u tvornici, ali je i tamo nastavio krasti.

S četrnaest je godina fizički bio već prilično razvijen i počeo se baviti pljačkanjem usamljenih prolaznika i stanova. Međutim, uvijek je nekako ostajao nekažnjen. Priveden je 24. siječnja 1964. godine, ali je uspio pobjeći.

Upravo je tada Nejland odlučio učiniti neki veći zločin, neko "strašno ubojstvo", da pomoću stečenog novca otputuje u Suhumi (danas u Abhaziji) i tamo se nastani. Izabrao je stan nesretne Larise Kuprejeve (njena su vrata bila opšivena kožom, što se tada doživljavalo kao luksuz). "Mladi vuk koji se spremao postati vučina" – tako je Arkadija okarakterizirao policijski bojnik, Vitalij Lesov.

Na tragu ubojice

Maloljetni zločinac nije uspio spaliti stan koji je opljačkao. Susjedi su osjetili miris gareži i pozvali su vatrogasce, a ovi su pronašli leševe.

Na mjestu ubojstva pronađeni su otisci krvavih prstiju i nagorjela sjekira. Stanari zgrade posvjedočili su da su vidjeli kako se u blizini "mota" neki nepoznati "dječak od petnaestak godina s debelim usnama".

Svi tragovi vodili su do Arkadija Nejlanda, starog poznanika lenjingradske policije. On je već 30. siječnja uhićen na stanici u Suhumiju i vraćen u svoj rodni grad.

Poseban slučaj

Nejland je tijekom saslušanja bez oklijevanja odgovarao na pitanja i opisao sve okolnosti dvostrukog ubojstva. Na pitanje zašto mu je trebalo da ubije nemoćno dijete odgovorio je da mu je smetao dječji plač.

Arkadij je bio uvjeren da mu kao maloljetniku neće biti izrečena najstroža mjera. Prema Kaznenom zakonu RSFSR-a, ta mjera nije mogla biti izrečena osobama koje nisu napunile 18 godina.

Dogodilo se, međutim, nešto što maloljetni ubojica nije mogao predvidjeti. Slučaj je izazvao veliki odjek u javnosti. "Bio sam fasciniran kampanjom koja je pokrenuta kada je javnost saznala da je uhićen ubojica Kuprejevih", napisao je kasnije Lesov. "Počeli su mitinzi i skupovi, u novinama su se pojavili zahtjevi ne samo da on odgovara pred zakonom, nego i da se osudi na smrt strijeljanjem. Traženo je da se Predsjedništvu uputi molba za odobrenje da se mogućnost izricanja najstrože kazne proširi i na Nejlanda."

Okolnosti ovog slučaja došle su do državnog vrha i Predsjedništvo Vrhovnog sovjeta SSSR-a donijelo je 17. veljače 1964. godine odluku da se najstroža kazna može izricati maloljetnicima. Zločin koji je izvršio Arkadij nije bio obuhvaćen tom odlukom, ali je u njegovom slučaju napravljen izuzetak "zbog posebne brutalnosti, hladnokrvnosti i cinizma" izvršenog dvostrukog ubojstva.

Nejland je 23. ožujka 1964. godine osuđen na smrt strijeljanjem. Šokirani zločinac, kojem je molba za pomilovanje odbijena, dugo nije mogao povjerovati da ga čeka tako strašan kraj.

U dnevniku zatvorskog liječnika sačuvana je ova bilješka: "Noću je zatražena hitna intervencija za Arkadija Nejlanda. Dobio je napad histerije. Lupao je u željezna vrata i vikao: 'Ne želim umrijeti! Ne želim!'" Presuda je izvršena 11. kolovoza iste godine.