Kako su Mongoli pokorili Rusiju (SLIKE)

"Zbog grijeha naših dođoše narodi nepoznati, bezbožni Moabićani, za koje nitko zasigurno ne zna tko su i odakle su, koji jezik govore i kojeg su roda i plemena, i koje su vjere" – tako je drevni kroničar opisao prvo pojavljivanje mongolskih hordi blizu ruskih granica 1223. godine. U tom trenutku, međutim, Mongoli nisu planirali invaziju na Rusiju. Pohod vojskovođa Subudaja i Jebe na Istočnoeuropsku visoravan bio je više izviđačke, nego osvajačke prirode.

Prešavši kavkaske planine, mongolska je vojska s 30 000 vojnika stigla do stepa na sjevernom crnomorskom primorju i napala nomadska plemena Kumana, naroda turanskog porijekla, iza čijeg su se teritorija nalazile ruske kneževine. Odnosi s tim susjedima nisu bili idilični, ali su se ruski knezovi ipak odazvali kada ih je kumanski kan Kotan pozvao da pomognu i zajedničkim se snagama uhvate u koštac s Mongolima.

Bitka na rijeci Kalki (današnja Donjecka oblast) odigrala se 31. svibnja 1223. godine. U njoj je rusko-kumanska vojska doživjela potpuni slom. Preživio je svaki deseti vojnik, izginulo je najmanje devet knezova i veliki broj boljara visokog roda. Do takve katastrofe došlo je zbog podcjenjivanja neprijatelja, zbog odsutnosti centralnog zapovjedništva i neusuglašenosti djelovanja vojskovođa.

Mongoli su poslije pobjede otišli na istok, a strah i užas koji je obuzeo Ruse zbog takvog poraza s vremenom je počeo blijediti. Međutim, moćno ih je carstvo 1237. godine podsjetilo da problemi tek počinju. U velikom Zapadnom pohodu pod zapovjedništvom Džingis-kanovog unuka Batu-kana i Subudaja, koji je u to vrijeme već dobro poznavao ovo područje, sudjelovalo je 14 carevića džingisida (direktnih Džingis-kanovih potomaka), i svaki je predvodio 10 000 konjanika. Prema drugim izvorima, mongolske trupe nisu brojale više od 40 000 vojnika.

U svakom slučaju, za ono vrijeme bila je to ogromna vojska, čiji su pripadnici savršeno savladali vještinu jahanja i gađanja lukom i strijelom, a imali su i pojačanje u vidu opsadnih oruđa otetih od pokorene Kine. I takva vojna armada kretala se u pravcu zapada. Otpor su joj pružile rasute snage ruskih knezova koji su neprekidno bili u međusobnim sukobima i nisu se mogli ujediniti čak ni u tako velikoj opasnosti.

Monogolima se na putu našla Rjazanjska kneževina, koja je zatražila pomoć od susjednih kneževina – Vladimirsko-suzdaljske i Černigovske. Prva je odugovlačila sa slanjem vojske, a druga je odbila pomoći jer je Rjazanj 1223. godine izbjegao konflikt s Mongolima.

Iako nisu imali podršku, Rjazanjci su odlučili pružiti otpor. Mongoli su im postavili ultimatum da im Rjazanj prepusti deseti dio svih svojih dobara, ali su dobili ovakav odgovor: "Ako mi svi izginemo, onda će sve biti vaše!" Poslije petodnevne opsade grad je pao 21. prosinca 1237. godine. "I ne ostade u gradu nikoga živog, svi izginuše i isti pehar smrti iskapiše. Ne ostade tamo ni jauka, ni plača, niti očevog i majčinog za djetetom, niti djetinjeg za ocem i majkom, ni brata za bratom, ni za srodnikom, nego svi zajedno mrtvi ležahu. I sve se to dogodi zbog grijeha naših!", piše u "Povijesti o tome kako je Batu-kan razorio Rjazanj".

Mongoli su 1. siječnja 1238. godine u bitci kod Kolomne potukli vojsku iz grada Vladimira koja je krenula u pomoć Rjazanju. Međutim, i osvajači su toga dana imali veliki gubitak. U borbi je pao njihov ugledni vojskovođa Kulkan, jedan od Džingis-kanovih sinova i jedini džingisid koji je poginuo u pohodu na Rusiju.

Mongoli su nastavili marš, ali ih je iznenada napala "mala družina" rjazanjskog velmože Jevpatija Kolovrata, koji je zakasnio i nije stigao braniti rodni grad pod opsadom. Kolovratova družina bila je mala, ali je zadala bolan udarac neprijateljskoj vojsci i čak uništila njenu prethodnicu. Osobno je Batu-kan obratio pažnju na ovog odvažnog ratnika. Jevpatij je poginuo u borbi, poslije čega je oduševljeni kan naredio da se njegovo tijelo preda zarobljenim Rjazanjcima i da se oni puste na slobodu.

Mongoli su ognjem i mačem poharali zemlje Vladimirsko-suzdaljske kneževine, razorivši mnoga sela i gradove, uključujući i Moskvu. Grad Vladimir, prijestolnica kneževine, pao je 7. veljače. U plamenu je izginula i obitelj vladara Jurija Vsevolodoviča. Veliki knez u to vrijeme nije bio u gradu, okupljao je snage na rijeci Sit, gdje je 4. ožujka i poginuo s gotovo cijelom vojskom u borbi protiv vojskovođe Burundaja. Tako su Mongoli pokorili gotovo cijelu sjeveroistočnu Rusiju.

Borba protiv moćnog grada Vladimira oslabila je i zavojevače, tako da je njihovo napredovanje postepeno počelo jenjavati. Ne želeći riskirati, Batu-kan nije napao Novgorod, veliki trgovački centar. Njegova je vojska odbijena od Smolenska, a mali se Kozeljsk držao pod opsadom više od 50 dana. Kada je najzad ušao u grad, gnjevni je kan naredio da se pobiju svi žitelji (kronika priopćava da je dvanaestogodišnji knez Vasilij "potonuo u krvi"), i da se "zli grad" sravni sa zemljom.

Mongolima je bila potrebna pauza, pa su ofenzivu na ruske zemlje obnovili tek naredne godine. Ovoga su puta poharali južne kneževine. Tako je 3. ožujka 1239. godine pao Pereslavlj, za koji se smatralo da je neosvojiv, 18. listopada pao je Černigov, a 6. prosinca Kijev. "Taj je grad bio vrlo velik i gusto naseljen, a sada od njega nije gotovo  ništa ostalo, tamo sada jedva da ima dvjesto kuća", napisao je Talijan Giovanni da Pian del Carpine, franjevac koji je 1245. godine posjetio bivšu prijestolnicu Kijevske Rusije. Razorivši galicku i volinsku zemlju, Mongoli su upali u Mađarsku i Poljsku.

Rusija je doživjela strašan slom. Veliko mnoštvo ljudi pobijeno je ili odvedeno u ropstvo, srušeno je 49 gradova (od ukupno 74), i od toga 14 nije obnovljeno, a 15 je pretvoreno u mala sela. Snažan je udarac zadan ekonomiji i kulturi. Mnogi vrijedni rukopisi izgorjeli su u plamenu, mnoge crkve pretvorene su u ruine.

Moćna mongolska država Zlatna Horda protezala se od Krima do Sibira. Ona nije okupirala ruske zemlje, ali je uspostavila u njima svoju političku i ekonomsku vlast. Kanovi su odlučivali tko će i kako upravljati Rusijom, a knezovi su bili prisiljeni odlaziti u Hordu po "jarlik", tj. po službeni dokument koji je potvrđivao njihovo pravo da upravljaju svojim kneževinama u svojoj vlastitoj zemlji.