Zašto zastave slavenskih zemalja sliče jedna drugoj?

Stranci ponekad ne prave razliku između ruske zastave i zastava pojedinih zemalja Istočne i Jugoistočne Europe. To je zbog toga što su svuda iste boje – bijela, plava i crvena, samo u različitom redoslijedu (osim toga, zastave Hrvatske, Srbije, Slovenije i Slovačke pored raznobojnih polja imaju još i državni grb).

Te se boje često tretiraju kao panslavenske. One na neki način ujedinjuju slavenske države kao što je skandinavski križ zajednički za Finsku, Island, Norvešku, Švedsku i Dansku.

Smatra se da je Prvi slavenski kongres 1848. godine, na kojem su ove boje službeno usvojene, bio važna prekretnica u formiranju ideologije panslavizma u Europi. Povjesničari, među kojima je i Georgij Vilinbahov, predsjednik Heraldičkog vijeća pri predsjedniku RF, smatraju da su sudionici kongresa izabrali rusku bijelo-plavo-crvenu zastavu kao osnovu za zastave oslobodilačkih pokreta svojih naroda.

Međutim, u tom je razdoblju i sama Rusija službeno imala crno-žuto-bijelu zastavu, a slavenski narodi su i prije ovog epohalnog kongresa koristili bijelo-plavo-crvene trobojnice (s jednim ili drugim redoslijedom boja) kao svoje nacionalne zastave.

Ruska zastava

Stručnjaci smatraju da se ruska zastava prvi put pojavila 1668. godine (vrijeme vladavine cara Alekseja Mihajloviča), kada je na prvom ruskom ratnom brodu pod nazivom "Orao" podignut prototip današnje trobojnice. Bijelo-plavo-crvena zastava koristila se i u vrijeme Petra Prvog. Naime, 1693. godine je na jahti "Sveti Petar", koja je imala dvanaest topova, podignuta "zastava cara moskovskog" ukrašena zlatnim dvoglavim orlom.

Petar I. je 20. siječnja 1705. godine izdao ukaz "O zastavama na trgovačkim riječnim brodovima", gdje je propisano da trgovački brodovi moraju koristiti takvu trobojnicu. Tako su se, zahvaljujući brodovima, ove boje u inozemstvu počele asocirati s Rusijom. Car Aleksandar III. potvrdio je 1885. godine da je zastava ruskih trgovačkih brodova bijelo-plavo-crvena.

S druge strane, 1709. godine se na carskoj zastavi Petra I. pojavila crno-žuto-bijela kombinacija, koja se zatim koristila na svečanim državnim ceremonijama. Ona je 1858. godine (pola stoljeća kasnije) službeno usvojena, a bijelo-plavo-crvena zastava i dalje se koristila na trgovačkim brodovima. Trobojnica na koju smo toliko navikli oslužbenjena je tek u vrijeme cara Nikolaja II., koji je 1896. godine ukinuo carsku crno-žuto-bijelu zastavu.

Zastava Hrvatske

U Hrvatskoj se u narodu često koriste tradicionalne boje crvena, bijela i svjetloplava. One su dobile službeni status 1848. godine kada je general Josip Jelačić proglašen banom, tj. vladarom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. To je bilo u vrijeme revolucije u Hrvatskoj 1848.-1849., u doba kada je narodna trobojnica postala simbol nacionalnog identiteta. Kasnije su se u istom redoslijedu ove boje pojavile i na zastavi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a ujedno su predstavljale zastavu hrvatskog teritorija u sklopu širih državnih entiteta tijekom 20. stoljeća. Crveno-bijelo-plava trobojnica i danas je simbol Hrvatske.

Zastava Srbije

Bijelo-crveno-plava zastava dovodi se u vezu s dobom Prvog srpskog ustanka (1804.-1813.), a crveno-plavo-bijelu službeno je uveo knez Miloš Obrenović, vođa Drugog srpskog ustanka (1815.-1817.).

Poslije priznavanja autonomije od strane Osmanskog Carstva, Kneževina Srbija donijela je 1835. godine Ustav u kojem je srpska zastava opisana kao platno s crvenom, bijelom i plavom bojom. Takva kombinacija izazvala je kritiku zbog asocijacije sa zastavom Francuske, pa je iste godine odlučeno da se vrati crveno-plavo-bijela trobojnica.

Isti redoslijed boja po ugledu na Srbiju koristila je i Kneževina (kasnije Kraljevina) Crna Gora.

Mnogi Srbi smatraju da je njihova zastava zapravo prevrnuta ruska zastava, budući da je upravo Rusija imala ključnu ulogu u stjecanju neovisnosti srpskog naroda.

Plavo-bijelo-crvena zastava vraćena je kada je 1918. godine osnovana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. godine Kraljevina Jugoslavija), i bila je u upotrebi sve do 2006. godine, tj. u doba Savezne Federativne Republike Jugoslavije, Savezne Republike Jugoslavije i Državne zajednice Srbije i Crne Gore.

Pa ipak, u spomenutom razdoblju koristila se i crveno-plavo-bijela zastava. Ona je od 1947. godine bila simbol Srbije u sklopu Jugoslavije, a zatim je postala njen službeni simbol u suvremeno doba.

Zastava Slovenije

Slovenska trobojnica ima potpuno isti redoslijed kao ruska (s tim što je kod Slovenaca plava boja nešto svjetlija). Ona se pojavila još u vrijeme Vojvodstva Kranjskog, "preteče" suvremene Slovenske države u sklopu Svetog Rimskog Carstva i kasnije Austro-Ugarske.

Pored toga, ruski povjesničar Georgij Vilinbahov ističe da je slovenska zastava u sadašnjem obliku usvojena 1848. godine na Prvom slavenskom kongresu kao "kopija" ruske zastave.

Zastave Češke i Slovačke

U Slovačkoj se bijelo-plavo-crvena trobojnica pojavila u vrijeme revolucija koje su 1848.-1849. godine izbile u mnogim europskim državama. Tada su se Slovaci pobunili protiv mađarske krune. Službeno je postala državni simbol 18. rujna 1848. godine i korištena je na teritoriju Slovačke, koja je u 20. stoljeću bila dio različitih državnih entiteta.

Smatra se da je plava boja (nešto svjetlija nego na zastavi Ruske Federacije) preuzeta s ruske i hrvatske zastave (Rusi su doživljavani kao pokrovitelji Slavena, a Hrvati kao bratski narod i "susjedi u sklopu Mađarske").

Česi su od 12. stoljeća na grbu imali bijelu i crvenu boju. Kada je 1918. godine formirana Čehoslovačka, s lijeve strane dodan je plavi trokut koji predstavlja Slovačku. Poslije podjele države 1993. godine Češka je naslijedila tu trobojnicu, a Slovačka je vratila zastavu iz 1848. godine.

Zastava Bugarske

Boje bugarske zastave ne uklapaju se u panslavensku paletu boja. Umjesto plave je povijesna zelena. Pa ipak, i Bugarska je u svojoj povijesti imala razdoblje kada se na njenom teritoriju koristila zastava crvene, bijele i svjetloplave boje. U vrijeme rusko-turskog rata (1877.-1878.) ruske monahinje Iverskog manastira bugarskim su ustanicima poklonile Samarski barjak na kojem je u sredini bio našiven križ s ikonom Presvete Bogorodice Iverske.

Taj se barjak poštovao kao nacionalna svetinja i bio je jedan od simbola bugarske vojske. Bio je to jedini barjak u povijesti ove zemlje kojem je dodijeljen prvi bugarski orden "Za hrabrost". Ustanici su ga nosili u borbama za Staru Zagoru, Novu Zagoru, Šipku i Šejnovo. Od 1946. godine barjak se čuva u Nacionalnom vojno-povijesnom muzeju Bugarske. Usput, suvremene zastave Samare i Samarske oblasti imaju izgled upravo tog Samarskog barjaka.