Protiv koga su se borile ruske biciklističke jedinice?

Oni su se mogli brzo, nečujno i neočekivano približiti neprijateljskim položajima, izvršiti zadatak i isto tako neprimjetno nestati s vidika. Početkom 20. stoljeća, kada je vrijeme konjice već bilo na izmaku, a epoha motoriziranog pješaštva još nije počela, mobilne biciklističke snage bile su vrlo popularne u vojskama različitih zemalja svijeta.

Bicikl se ne treba hraniti niti puniti gorivom. Nisu mu potrebni komplicirani popravci, a može prenositi teret koji sam čovjek ne bi mogao nositi. Krećući se istom brzinom kao i konjica (6-12 kilometara na sat), biciklističke su snage za jedan dan mogle prijeći udaljenost od 120 kilometara. Bili su im potrebni samo dobra cesta i lijepo vrijeme.

Vojni su se biciklisti u Ruskom Carstvu nazivali "samokatčiki". Prve vojne biciklističke grupe pojavile su se u Rusiji 1891. godine. Ostavljajući svoje "željezne konje" u pozadini, one su se borile kao obično pješaštvo, ali su za razliku od njega imale prednost u brzom napredovanju i manevarskim sposobnostima. Do 1917. godine u Ruskoj carskoj vojsci formirano je preko 30 biciklističkih četa.

Od naoružanja biciklisti su imali ručno streljačko oružje, mitraljeze, ručne bacače raketa i bombe koje su specijalnim držačima bile pričvršćene za ramu bicikla. Dio opreme i streljiva mogao se prevoziti u prostranim prtljažnicima.

Vojni su biciklisti u početku imali bicikle "Gerard" kompanije "Peugeot". Tijekom Prvog svjetskog rata oni su zamijenjeni domaćim biciklima "Duks borbeni" ruskog izumitelja Mihaila Ščipanova, koji su se u to doba smatrali najboljima na svijetu.

Na bojištima "Velikog rata" ruske biciklističke snage koristile su se za izviđanje i komunikaciju, kao i za pokrivanje konjice i pješaštva. S obzirom na svoju nečujnost, one su realizirale učinkovite noćne napade na neprijatelja. Zapovjedništvo ih je koristilo kao visokomobilnu rezervu za zatvaranje pukotina u obrani ili, naprotiv, za učinkovito zauzimanje položaja na neprijateljskim linijama tijekom prodora. Zbog njihove specifičnosti biciklisti nisu uzimali zarobljenike.

Vojni su biciklisti čak bili heroji revolucionarnih događaja iz 1917. godine. U studenom su se u Moskvi vodile borbe između pristalica i protivnika nove vlasti, i rezervni biciklistički bataljun, stacioniran u gradu, priključio se boljševicima. Trojica poginulih vojnika ove jedinice pokopana su pored zidina Kremlja, a Novoblagoslovenaja ulica u njihovu je čast promijenila ime u Samokatnaja.

Biciklističke snage intenzivno su se koristile u Građanskom ratu u Rusiji. Bijeli je pokret "željezne konje" dobivao od sila Antante, dok su ih boljševici uglavnom oduzimali od građana putem rekvizicije. 1. kolovoza 1919. godine oni su čak proglasili takozvanu "mobilizaciju bicikala".

U Crvenoj armiji u vrijeme Drugog svjetskog rata bicikli nisu imali tako široku primjenu kao u sastavu Wehrmachta ili Oružanih snaga Francuske. Tijekom ovog teškog konflikta sovjetska industrija nije mogla sebi dozvoliti njihovu masovnu proizvodnju i problem nabave ove vrste prijevoznih sredstava rješavao se u značajnoj mjeri ratnim trofejima.

U uvjetima mehaniziranog rata vojni biciklisti praktički više nisu sudjelovali u borbenim djelovanjima. Premda su postojali izuzeci. Na primjer, 1. biciklističko-motociklistička brigada, u kojoj su se osim biciklističke pukovnije nalazili i motociklistička i tenkovska pukovnija, tijekom ljeta i jeseni 1942. godine vodila je teške borbe protiv neprijatelja na području Rževa.

Premda su se biciklisti tijekom rata i dalje mogli koristiti prilikom izvršenja specijalnih zadataka i izviđačkih misija, njihova se služba uglavnom odvijala u sastavu snaga za vezu. "Najčešće sam morao cirkulirati između stožera pukovnija i stožera divizija", prisjećao se veteran Vladimir Fomin. "Polazeći na zadatak, naučili smo da zapečaćene koverte i zavežljaje s naređenjima i podacima omotamo oko bombe – kako bismo je u slučaju opasnosti mogli aktivirati i uništiti sve tajne stožerne dokumente koji su nam bili povjereni (međutim, tako nešto nikad se nije dogodilo)."