Osamnaesto stoljeće. Indijski ocean. Piratski brod na čelu s jednookim kapetanom zapljenjuje brod kojim nasljednik grofovske titule sa svojom nevjestom plovi iz Kalkute u Englesku. Jedan od pirata oduzima grofu dokumente i nastavlja putovanje pod njegovim imenom i s njegovom zaručnicom.
To je zaplet avanturističkog romana "Nasljednik iz Kalkute". A kakve veze to ima s Rusijom, pitate se. Evo kakve. Knjigu je napisao sovjetski pisac i to u Gulagu i pritom mu je pomogla da preživi logor. Ali pođimo redom.
U Gulag zbog dugačkog jezika
Robert Štiljmark imao je njemačke i švedske korijene, a rođen je u Moskvi 1909. godine. Završio je književnost na jednom od prvih sovjetskih fakulteta te vrste, postao vanjskopolitički novinar, bavio se kulturnim vezama sa Švedskom, radio u poznatim časopisima za književnost i umjetnost.
Arhivska fotografija
U Drugom svjetskom ratu borio se u izviđačkoj četi Crvene armije i bio teško ranjen, da bi potom prošao obuku za vojnog topografa i počeo služiti u Glavnom stožeru. U travnju 1945. godine, mjesec dana prije kraja rata, Robert je uhićen i osuđen na deset godina logora po članku 58-10 "kontrarevolucionarna agitacija" ili, kako se u narodu govorilo, "zbog brbljanja". Navodno, Štiljmark se nije slagao sa Staljinovom rekonstrukcijom Moskve i promjenom naziva gradova.
Tri godine Robert je proveo u zatvorima i logorima nedaleko od Moskve, da bi potom bio prebačen na sjever. Tamo je upravo bila započeta gradnja željezničke "Transpolarne magistrale", jednog od najvećih projekata Gulaga. Bilo je predviđeno da preko močvara i tundri spoji sjeverne regije zemlje od Barentsovog mora do Čukotke.
Gulag map
Štiljmark je poslan na izgradnju istočne dionice magistrale, Salehard-Igarka. Projekt nikada nije do kraja realiziran. Nakon Staljinove smrti je zatvoren, a zatvorenici masovno amnestirani.
Pisao da bi preživio
U logoru su politički zatvorenici izdržavali kaznu zajedno s običnim kriminalcima koji su od zatvorske uprave dobivali čak "rukovodeće dužnosti" u robijaškoj hijerarhiji. Jedan od njih bio je Vasilij Vasiljevski koji je raspoređivao ljude na radne zadatke.
Vasiljevski je saznao da Štiljmark ima književno iskustvo pa je osmislio nešto uzajamno korisno: oslobađao je novajliju od teškog rada, a ovaj zauzvrat pisao za njega povijesni roman. Vasiljevski je negdje čuo da Staljin voli takve knjige i htio je da mu kao autor pošalje takav "poklon" kako bi dobio amnestiju ili bar skratio odsluženje kazne.
Rad u polarnom krugu nije slutio na ništa dobro osim promrzlih prstiju prilikom sječe šuma, pa je Štiljmark pristao. Vasiljevski ga je poslao na rad u logorsku kupelj i opskrbio ga papirom i mastilom. On je na knjizi radio 14 mjeseci, svakog dana po 20 sati.
Roman u kojem su dočarane avanture pirata u morima Indijskog oceana, sjevernoameričkih Indijanaca, doba velikih geografskih otkrića i španjolska inkvizicija nastao je "uz svjetlost petrolejke, u zabitoj zemunici u tajgi, bez ikakvih bilježaka, bez gledanja u kartu ili knjigu", kako je pisao sam autor u pismima sinu. Neke informacije o staroj Engleskoj pokupio je od zatvorenika profesora koji je putovao u inozemstvo.
Svako novo poglavlje Štiljmark je čitao zatvorenicima, a oni su s nestrpljenjem čekali nastavak. U logoru su ga cijenili i prozvali "otac romanopisac". U autobiografiji "Pregršt svjetlosti" Štiljmark je pisao kako je Vasiljevski odlučio potkupiti jednog od kriminalaca da ubije "književnog roba" kada je roman bio gotovo gotov. Međutim, Štiljmark je stekao poštovanje kriminalaca i oni su ga branili.
Sudbina "Nasljednika iz Kalkute"
Nakon oslobođenja iz logora 1953. godine Štiljmark je još neko vrijeme ostao u progonstvu u Sibiru. Gotovo da je sasvim zaboravio na roman kada je dobio pismo od Vasiljevskog. Lažni autor javljao je da su mu oduzeli rukopis i molio da se Štiljmarkov sin u Moskvi obrati nadležnima, povrati rukopis i potrudi da se objavi. Štiljmark je poslao sinu Feliksu odgovarajuće instrukcije.
Kako je Feliks kasnije pisao u predgovoru očeve autobiografije, rukopis mu je zaista dan. U tajnim službama rečeno mu je da je dobar i da bi ga trebalo objaviti. Feliks je rukopis predao poznaniku, piscu Ivanu Jefremovu. On je u početku bio skeptičan, kako prema rukopisu, tako i prema logorskoj prošlosti autora koja je mogla predstavljati prepreku za objavljivanje. Međutim, kada je počeo čitati, nije se mogao odvojiti od štiva. "Zašto mi, dođavola, vaš Feđa (Feliks) ne donosi... treći dio. Pošaljite mi ga što prije! U mom domu ne znamo što ćemo od nestrpljenja... Mogu i sam poslati kod Feđe svog sina Alana. Čeka ga put, ali ne može krenuti dok ne sazna kako završava roman", citirao je Štiljmark Jefremova u autobiografiji.
Jefremov je na kraju knjigu preporučio izdavaču. Godine 1958. "Nasljednik iz Kalkute" izašao je iz tiska kao djelo dvojice autora - Štiljmarka i Vasiljevskog. Izdavač je autora uvjeravao da ukloni prezime samozvanog autora, ali ga je Štiljmark ostavio iz "drugarske solidarnosti prema bivšem logorašu" i zato što bez njega uopće ne bi bilo knjige.
Detgiz, 1958.; Izdateljstvo RuDa, 2019.
Ali onda je Vasiljevski tražio od Štiljmarka pola honorara i počeo prijetiti "koautoru" fizičkim obračunom. Na kraju je sud priznao Štiljmarka za jedinog autora, plativši tek manji iznos "autoru ideje".
A onda je otkriven još jedan nevjerojatan detalj te priče. Kako bi dokazao svoje autorstvo, "otac romanopisac" u "Nasljednika" je utkao tajnu poruku. U jednom od odlomaka prva slova svake druge riječi tvorila su riječi "lažni pisac, lopov, plagijator". Svakako da se mislilo na Vasiljevskog.
Bessmertnij barak
Roman je 1959. izdan pod imenom pravog autora. A 1989. godine u vrijeme perestrojke pojavilo se drugo izdanje. Tada su najširoj publici postale dostupne mnoge ranije zabranjivane knjige od Aleksandra Solženjicina do Borisa Pasternaka. Zanimanju čitatelja dodatno je doprinijela i činjenica da je objavljena priča o nastanku "Nasljednika" u logoru, koja se ranije držala u tajnosti.