Be-6 je bio višenamjenski vojni hidroavion. Mogao se koristiti za opažanje na velikim udaljenostima, za bacanje bombi, transport 40 vojnika itd. Njegov prvi let izveden je 1948. godine.
Nakon završenih ispitivanja, konačno je potvrđeno da je Be-6 pogodan za pomorsko izviđanje na velikim udaljenostima te traženje i uništavanje podmornica u površinskom položaju. Osim toga, letjelica se mogla koristiti kao letjelica za potragu i spašavanje, kao i za postavljanje mina i bombardiranje slabo branjenih morskih i obalnih ciljeva.
Općenito govoreći, Be-6 je značajno nadmašio zastarjelu Catalinu, koja je ostala glavni mornarički izviđački zrakoplov SSSR-a. Ipak, Be-6 se pokazao znatno težim za rukovanje u svakodnevnim operacijama od američke amfibije.
Sovjetski Consolidated PBY Catalina uslikan 1945.
SDASM Archives22. kolovoza 1951. godine naredbom ministra mornarice u službu je primljen pomorski izviđački zrakoplov velikog dometa Be-6. Dva mjeseca ranije, prvi prototip zrakoplova isporučen je Sjevernoj floti od strane Instituta za istraživanje mornaričkog zrakoplovstva-15, koji se u to vrijeme nalazio u Rigi.
Općenito, proizvodnja novog zrakoplova razvijala se poprilično sporo, pa je tako u rujnu 1953. mornaričko zrakoplovstvo imalo samo 20 serijskih Be-6.
Be-6 bio je naoružan topovima. Ova letjelica bila je dugačka 23 metra i imala raspon krila 33 metra. Mogla je polijetati s vode i spuštati se kada su valovi visoki metar i pol, i razvijala je brzinu od 416 km/h. Napravljena su ukupno 123 primjerka aviona Be-6. Pojedine primjerke koristile su čak i jedinice na Arktiku.
Vrijedi se prisjetiti poteškoća s kojima su se susretali piloti ovih hidroaviona, posebice u Baltičkom moru, gdje im se uzletište znalo (doslovno) smrznuti. Sjeverna flota imala je manje poteškoća, ali uz niske temperature javljale su se magle koje su znale uzrokovati otkazivanje letova.
Ponekad su vremenski uvjeti prisiljavali flotu Sjevernog mora da se zaputi u Crno more, gdje se provodila obuka održavanja letačkih vještina. Tihooceanska flota nije bila u ništa boljem položaju. Zaljev Suhodol (zaljev Usuri u Japanskom moru) rano bi se zaleđivao. U još težim uvjetima našle su se posade Be-6 na Kamčatki (u zaljevu Krašeninikov), gdje je voda znala biti zaleđena još duže. 1955. stvorena su operativna hidropolja na otoku Sahalinu (jezero Čibisan) i na Kamčatki (zaljev Jagodnaja).
U svim flotama, Be-6 bili su na dužnosti 24 sata na dan kako bi osigurali potragu i spašavanje posada koje su bile prisiljene napustiti svoje brodove i baciti se u more. To se postizalo spašavanjem čamcima na napuhavanje, a od 1956. splavima.
1959.-1960., nakon svih potrebnih predprodukcijskih radova, oko 20 zrakoplova koji su već letjeli u SSSR-u isporučeno je u Kinu. Kineski Be-6 daleko su nadmašili svoje sovjetske kolege i sada se mogu vidjeti u muzejima.
1969. jedan od letećih čamaca Sjevernog mora postao je spomenik u zaljevu Grjaznaja, a 8. svibnja 1974. sličan je spomenik otvoren na Krimu, u Donuzlavu.
Po mnogim su aspektima ovi strojevi bili pioniri u razvoju domaćih hidroaviona. A velik dio zasluga pripada pilotima i navigatorima, ljudima koji su bili strastveni i odani hidroavijaciji.