Kakav je bio život u Rusiji prije nego što su ljudi izgubili pravo na nošenje oružja? (FOTO)

Stoljećima je ruska država s vlasnicima oružja imala odnos koji se kretao između ljubavi i mržnje. 

U XVII. stoljeću ruska država je ohrabrivala ljude da nose oružje. „A oni i njihovi seljaci trebaju držati sve vrste vatrenog oružja, tako da nitko ne smije biti nenaoružan kada dođu Tatari“, glasio je ukaz iz 1652. godine.

Mada su postojala izvjesna ograničenja, ona su se uglavnom odnosila na posebne slučajeve kada je ljudima bilo zabranjeno da nose oružje na određenim mjestima, uglavnom, u carevom okruženju.

Godinama kasnije, 1684. godine, uvedena su nova ograničenja: vlasnicima oružja je bilo zabranjeno da pucaju u svojim domovima. Česti požari u Moskvi, gradu u kojem je gotovo sve bilo od drveta, bili su najvjerojatniji razlog za ovo pravilo.

1718. godine Petar Veliki je objavio ukaz „O zabrani pucanja u dvorištima i na ulicama uz prijetnju novčane kazne“. Očigledno su vlasnici oružja u to doba vježbali svoju vještinu gađanja gdje god bi im se učinilo da je zgodno. Od 1718. godine pa nadalje, međutim, naređeno im je da „odlaze na polja u predgrađu, gdje nema kuća“.

U XIX. stoljeću prodaja oružja je regulirana zakonom koji je propisivao: „Zabranjeno je svima i svakom da nosi oružje, osim onima kojima to zakon dozvoljava ili propisuje.“

To nije, ipak, značilo da je građanima oduzeto pravo da nose oružje. Zakon nije zabranjivao da se posjeduje i nosi pištolj za samoobranu, lov i sport. Zato su pištolji i puške bili popularni među različitim klasama ljudi, što je donosilo profit proizvođačima i ovlaštenim prodavateljima oružja.

Modeli kompanija kao što su Smith & Wesson, Winchester, Mauser, Parabellum i Brownings preplavili su rusko tržište. Mnoge njihove puške osvojile su simpatije ruskih vlasnika oružja. 

Oružje je također bilo relativno pristupačno. Npr., revolver Smith & Wesson bio je u prodaji za 33,5 rubalja. S obzirom da su radnici u prosjeku zarađivali 26 rubalja mjesečno, bilo je to za njih preskupo, ali ipak pristupačno za višu klasu stanovništva.

Reklame i oglasi tog vremena takođe sugeriraju da posjedovanje vatrenog oružja u Carskoj Rusiji na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće nije bilo ništa neobično. Oružje se prodavalo zajedno s drugim predmetima kao što su sportska oprema i oprema za boravak u prirodi. Kupljeno oružje također je slano poštom kupcima, što je danas zabranjeno.

Pamfleti su reklamirali izgled oružja, njegove tehničke kvalitete, kao i ubojnu moć. „Ljepota cjelokupnog izgleda je neusporediva“, „jednostavnost dizajna i neusporediva lakoća nošenja u džepu“, „puška ubija konja na udaljenosti od 200 koraka“. Ovakve slogane koristili su ovlašteni prodavatelji kako bi reklamirali svoje proizvode.

Nešto skuplji pištolji marke Luger i Brownings bili su pokazatelj statusa svojih vlasnika. Ljudi koji si nisu mogli priuštiti skupe modele birali su pristupačnije džepne revolvere kao što je Velo-Dogs. Oni su korišteni za zaštitu od pasa lutalica prilikom vožnje bicikla.

Siromašniji ljudi koji nisu mogli sebi priuštiti elegantan pištolj, kao što su kočijaši, npr., uglavnom su za zaštitu koristili jeftinije pištolje s dugom cijevi.

Duga tradicija posjedovanja vatrenog oružja u Carskoj Rusiji okončana je odmah nakon Oktobarske revolucije. Sovjetska vlast je naredila ljudima da predaju oružje. Otada sovjetskim i ruskim građanima nikada više nije dozvoljeno da koriste određene vrste vatrenog oružja, posebno pištolje i revolvere, za samoobranu i u druge svrhe.