Putujući po Rusiji i posjećujući različite gradove, međusobno udaljene i na tisuće kilometara, čak će i turist s neznatnom moći zapažanja u svakom od njih primijetiti iste četverokatnice prilično banalnog dizajna. Sve su one podignute za vrijeme vladavine sovjetskog lidera Nikite Hruščova (od 1953. do 1964. godine), u čiju se čast popularno nazivaju "hruščovke".
Neki ljudi u Rusiji danas s omalovažavanjem govore o hruščovkama, ističući da su stanovi majušni, stropovi niski, da zgrade nemaju dizala i da su zastarjele i idejno i fizički. Ali upravo su ove jednostavne višekatnice doslovno izvele preokret u svijesti sovjetskih ljudi. U hruščovkama je svako stekao pravo na vlastiti prostor i na mrvicu svoje slobode.
Prije početka masovne izgradnje hruščovki, stambeno je pitanje u SSSR-u bilo jedno od najakutnijih. Naime, neprekidna industrijalizacija dovodila je sve veći broj ljudi iz sela u gradove. Zadatak naseljavanja privremenih baraka bez komfora relativno je uspješno riješen još za vrijeme Josifa Staljina. Premda su ses pojedine barake mogle vidjeti čak i u prijestolnici, do tada više nisu bile masovna pojava. Veliki dio stanovništva prešao je, naime, u takozvane "staljinke", zgrade sagrađene od 1933. do 1961. godine.
Staljinove zgrade nisu zidane samo za rukovodstvo i inteligenciju, elitu sovjetskog društva, nego i za obične građane. Problem je, ipak, bio u tome što je za običnog građanina bilo gotovo nemoguće u njima dobiti zaseban stan. "Staljinke" (od 4 do 10 katova) obično su se naseljavale kao zajednički stanovi, što znači da je u jednom stanu živjelo po nekoliko obitelji, od kojih je svaka zauzimala jednu ili nekoliko soba. Kuhinja, kupaonica i predsoblje bili su zajednički, što je stanarima stvaralo probleme.
Nekadašnji stanari zajedničkih stanova pamte redove ispred toaleta, strogo ograničeno vrijeme korištenja tuša, vječito bučne ili naprotiv previše stroge susjede, miris kuhane hrane iz kuhinje i nedostatak osobnog prostora. Ponekad je dolazilo do tuča ili pokušaja da se susjedi isele nekom prikrivenom metodom kao što su potkazivanja, žalbe i intrige, koji su mogli dovesti do uhićenja ljudi, čija bi soba u tom slučaju pripala susjedu.
Odmah poslije Staljinove smrti 1953. godine vlasti su donijele odluku: za 20 godina riješiti deficit stambenog prostora. Kako bi se ovaj ambiciozan plan realizirao osmišljeni su projekti zgrada jeftine izgradnje – hruščovki.
Na prvom mjestu bila je ergonomija – kuhinja od pet metara kvadratnih projektirana je na temelju analize kretanja domaćice prilikom pripreme osnovnog popisa jela, norma stambenog prostora po osobi bila je 12 kvadratnih metara, sanitarni je čvor obično povezivao toalet i kupaonicu u jednoj prostoriji bez ikakvog luksuza.
Ovisno o broju članova obitelji dodjeljivali su se jednosobni, dvosobni i trosobni stanovi čija je površina dostizala 58 metara kvadratnih. Možda poslije Staljinovih stanova ovaj prostor i nije izgledao velik, ali je bio "osoban i personalan".
"Prva mi je misao bila: koliko mjesta! Dvije velike sobe, vlastita kuhinja... To sada izgleda da je kuhinja mala, ali onda nam se činilo da su to dvorci! Uvijek dostupna topla voda", prisjeća se Marina Cigankova kako se nekad s obitelji preselila u hruščovku.
Hruščovke su dale ogroman doprinos povećanju stambenog fonda zemlje. U prosjeku je izgradnja jedne zgrade trajala 12 dana, što je omogućavalo da se za kratko vrijeme u individualne stanove presele milijuni ljudi. Brzina izgradnje nije uvijek značila nisku kvalitetu. Hruščovke od cigle i blokova do danas su dobre za život i čak se mogu mjeriti s nekim zgradama iz novogradnje po dugovječnosti, dok su se hruščovke od betonskih panela zaista počele raspadati nakon 30 godina korištenja. Sami stanovi, ako se pogledaju očima čovjeka iz šezdesetih godina, bili su prilično komforni: sve pripada vama, imate ostavu, a zgrada ima samo četiri kata. Treba dodati da su se stanovi u SSSR-u dobivali potpuno besplatno, a broj soba izračunavao se po broju ljudi u obitelji. Trebalo je samo sačekati da dođete na red.
"Roditelji i ja živjeli smo u zajedničkom stanu za tri obitelji. I kada smo od tatine tvrtke dobili dvosobni stan u hruščovki od cigle, bili smo nevjerojatno sretni. Dobio sam svoju, premda malenu, sobu. Mama je bila sretna zbog vlastite kupaonice i kuhinje. Život je počeo izgledati ljepše", kaže Vladimir Orlov.
Dizajnerska rješenja, nastala zahvaljujući hruščovkama, do danas inspiriraju proizvođače namještaja. Naime, male dimenzije stanova navele su sovjetske dizajnere da prijeđu na minimalizam, i tako su nastali fotelja-krevet, stol-komoda i ormar "Helga", jedan od simbola epohe. Ono što se nekad smatralo starudijom i "bapskim namještajem" danas je vrlo traženo na buvljacima i restaurira se tako da dočara estetiku šezdesetih.
Nekada se selidba u hruščovke doživljavala jednostavno kao poboljšanje uvjeta života, kao mogućnost da se izvučete iz neudobnosti zajedničkog stanovanja, ali kada se danas osvrnemo unazad, jasno nam je da su s ovim preseljenjem sretni vlasnici novih stanova imali priliku i napustiti navike zajedničke ili komunalne svijesti. Raniji način života sprečavao je samoću, a Hruščov je uspio to promijeniti: novi udobni stanovi probudili su u sovjetskom čovjeku individualnost. U svom stanu možete sve rasporediti kako želite, raditi što god hoćete i ne morate ni od koga tražiti dozvolu.
Zajedno s individualiziranim stanovima pojavio se i fenomen "kvartirnika" – tajnih kamernih koncerata, koji su organizirani po stanovima za bliske ljude, zbog toga što su mnogim grupama i izvođačima javni nastupi bili zabranjeni. Na takvim kućnim koncertima šezdesetih godina često su nastupali mnogi glazbenici koji su kasnije postali zvijezde, na primjer, Vladimir Visocki.
Tako je individualni stambeni prostor, koji je država dodijelila građanima, dao temelj za razvoj kontrakulture. Zanimljivo je da se vrijeme izgradnje hruščovki djelomično poklopilo s razdobljem "otopljavanja". Cenzura je popustila, GULAG je likvidiran, SSSR je pridigao željeznu zavjesu. Zemlja je prolazila kroz velike promjene, a ujedno se mijenjala i svijest njezinih stanovnika.
Hruščovke se do danas mogu vidjeti u svim zemljama postsovjetskog prostora, kao i u Njemačkoj i na Kubi. Dio zgrada spreman je za rušenje, ali mnoge među njima imaju privržene stanare, koji se ne žele preseliti u nove zgrade, iako im vlasti to nude.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
