U čemu je bila romantika sovjetskih "električki" (FOTO)

Električni vlakovi s više vagona na ruskom se popularno nazivaju "električke". Prvi vlakovi ove vrste pojavili su se u Sovjetskom Savezu krajem 20-ih, a do 50-ih godina u zemlji je već funkcionirala razgranata mreža električnih vlakova. Za razliku od noćnih vlakova i vlakova za duga putovanja, oni su povezivali prilično bliske lokacije.

Za razliku od drugih vrsta vučnih vozila, električni vlakovi bili su u stanju brzo povećati brzinu i zakočiti na kratkim udaljenostima između stanica. Osim toga, nisu pravili puno buke i nisu toliko zagađivali okolinu.

Noćni vlakovi nudili su tri klase komfora kada se radi o ležajevima za spavanje, dok su električke (električni prigradski vlakovi) imali samo jednu klasu i obične drvene klupe za troje u redovima koji su okrenuti jedan prema drugom. Vlakovi u metrou su, s druge strane, imali samo dvije duge klupe duž oba zida vagona.

U sovjetsko doba u električnim vlakovima nalazile su se drvene klupe, koje su kasnije zamijenjene kožnima.

Svakog su dana milijuni ljudi koristili (i danas koriste) električke kako bi stigli od kuće do posla i nazad. U vijreme jutarnje i večernje prometne gužve vlakovi su obično bili prepuni, pa su se ljudi ponekad morali gurati kako bi ušli.

Dok su intervali između polazaka vlakova u metroima velikih gradova bili minimalni (najviše pet minuta), električku ste ponekad morali čekati i 40 minuta, pa je bilo važno ući u prvu koja naiđe.

Kako bi stigli na posao, ljudi su morali ustati vrlo rano, jer je ponekad put do posla trajao i dva sata. Zato je spavanje bilo uobičajena pojava u električkama.

S obzirom na to da su putnici električke koristili najčešće ujutro i navečer, električni su vlakovi radnim danima obično imali pauzu usred dana.

Međutim, tijekom vikenda i ljeta električni vlakovi prometovali su češće, prevozeći mnogo ljudi i njihove stvari, sjemenje i kućne ljubimce do vikendica.

Električka je također imala sasvim neformalan naziv – sobaka (na ruskom "pas"). Kada su ljudi htjeli uštedjeti, putovali su, na primjer, od Moskve do Lenjingrada (današnji Sankt-Peterburg) presjedajući iz jedne električke u drugu. U upotrebu je tako ušla popularna fraza: "dobratʹsja na sobakah" – stići negdje pomoću pasa (odnosno električki).

Još jedna riječ iz životinjskog svijeta ušla je u upotrebu u električkama (i drugim tipovima javnog prometa), a to je "zec" (zajac). U sovjetsko doba nije bilo kontrolnih vrata na ulazu, pa su se ljudi mogli bez problema ukrcati u vlakove. A kada bi se pojavio kondukter, oni bi kao zečevi bježali kroz vlak, izlazili na sljedećoj stanici, a zatim pretrčavali na drugu stranu vagona, koju je kondukter već pregledao. Zato su se putnici bez karte nazivali zečevi.

Još jedna specifičnost električnih vlakova bili su (i ostali) ulični prodavači koji su prolazili kroz vagone. Obično su nosili torbe prepune raznih drangulija. Glasno su objašnjavali ljudima zašto im sve te stvarčice mogu zatrebati. Prosjaci i ulični glazbenici bili su također redovni putnici u električkama (a i danas su).

Električka je također igrala važnu ulogu u društvenom životu. Ljudi su uživali u zajedničkim putovanjima na kratkim relacijama, usput vodeći zanimljive razgovore (uključujući i komentiranje i razmjenu knjiga).

Mogli su se i samo zabavljati i igrati različite igre.

Naravno, uživali su i u pjevanju i sviranju gitare...

… i harmonike.

Rijetko tko je u Sovjetskom Savezu imao automobil, pa su mnogi koristili električke. Ako ne zbog posla, onda kako bi otišli iz grada za vikend, do vikendice ili na izlet u prirodi. Radi ljetnog branja gljiva u najbližoj šumi, zimskog nordijskog skijanja ili običnog piknika i roštiljanja u prirodi.

Značajna uloga koju su električni vlakovi imali u sovjetskom načinu života našla je odraz i u kulturi. Glavna junakinja filma "Moskva suzama ne vjeruje" (nagrađenog Oscarom) iz 1979. godine voljenog čoveka upoznaje u električki.

A kada se radi o književnosti, tu je čuveni roman "Moskva-Petuški" Venedikta Jerofejeva. To je sovjetska "Odiseja" u kojoj jedan čovjek putuje od Moskve do stanice Petuški kod svoje voljene. U vlaku upoznaje različite ljude, opija se i razgovara sa njima. To je filozofski i konceptualni roman koji prikazuje široko zastupljen tip sovjetskog čovjeka: intelektualca-pijanicu.

Bilo bi također pošteno reći da su mnogi ljudi mrzili električku, jer je često imala neugodan miris, kao i zbog svih pijanih, uspavanih ljudi i prosjaka (koji su tamo gotovo živjeli). Osim toga, električni su vlakovi ponekad izgledali ovako...

A ako niste mogli naći mjesto za sjedenje, mogli ste čitavo putovanje provesti stojeći u prepunom hodniku, gdje su putnici mogli i pripaliti cigaretu.

Pored toga... U čitavom vlaku bila su samo dva toaleta, na samom početku i na samom kraju kompozicije. I gotovo su uvijek bili u lošem stanju!