Kako je Staljin od Moskve napravio megalopolis (FOTO)

"Moskva treba poprimiti europski izgled. Povijesni spomenici i zdanja će, naravno, ostati, ali sadašnji azijatski karakter grada – sve te krive uličice, bez reda podignute zgrade i čudne boje njihovih pročelja – sve to treba biti srušeno." Ovo je izrečeno daleko prije nego što je Josif Staljin došao na vlast. Tako je 1913. godine zastupnik moskovske Dume Nikolaj Ščenkov iznio svoje viđenje buduće Moskve u listu "Golos Moskvi". Ščenkov je bio na čelu "Komisije za uređenje grada moskovske gradske Dume".

Komisija je osnovana s ciljem da se plan grada korigira u skladu s potrebama nove epohe, ali nije imala mogućnost realizirati svoje projekte, jer je 1917. godine izbila revolucija. Ali ipak treba obratiti pažnju na činjenicu da je potreba za korigiranjem urbanog plana Moskve bila očigledna još prije početka Staljinove industrijalizacije i urbanizacije. Roman Klejn, jedan od plodnih arhitekata Moskve toga doba, rekao je u intervjuu za "Golos Moskvi" sljedeće: "Moskva je veliki trgovački centar čije stanovništvo iz godine u godinu raste, kao i potreba za stambenim prostorom, a zemlja je sve skuplja. Htjeli mi to ili ne, zgrade će rasti u visinu, zasjenjivati manje vile i nadvijati se nad kupolama crkava."

"Sve je nabacano bez reda"

Događaji poslije Revolucije 1917. godine pokazali su da je Klejn bio potpuno u pravu. Samo u razdoblju od 1918. do 1924. godine preko 500 000 ljudi preseljeno je iz Podmoskovlja i siromašnih četvrti u centar Moskve. Oni su useljeni u vile bivših aristokrata i u gradska zdanja – u bivše luksuzne hotele i stanove visoke klase. Od svega toga oni su napravili "komunalni" stambeni prostor. I pored toga, potrebe za stambenim prostorom bile su ogromne. Mnogi su dolazili u Moskvu raditi i školovati se u uvjetima ekonomske krize tijekom 1920-ih. Svi su oni morali negdje živjeti i zato je u tom razdoblju nekoliko arhitektonskih timova predložilo svoje planove za rekonstrukciju Moskve. Nijedan od njih, međutim, nije bio prihvaćen kao dovoljno dobar za realizaciju.

Stoga je 1932. godine raspisan zatvoreni natječaj za generalni plan Moskve na koji su svoje radove podnijeli velikani arhitekture kao što su Le Corbusier, Hannes Meyer (drugi direktor Bauhausa) i Ernst May (tvorac "Novog Frankfurta"). Le Corbusierov plan bio je najradikalniji. "Sve je to nabacano bez reda i određenog cilja", izjavio je on. "U Moskvi sve treba srušiti i izgraditi ponovo", rekao je Le Corbusier. Njegov se plan sastojao u tome da se centar grada kompletno sruši i da se zatim napravi na temelju pravokutne mreže ulica. Ernst May je smatrao da "Moskva u sadašnjem obliku ne može racionalno primiti više od milijun stanovnika".

Početkom 1930-ih u gradu je živjelo već preko 3 milijuna ljudi. Mreža ulica zaista je bila komplicirana, bilo je mnogo uličica i avenija, mnogo ulica koje su još uvijek bile bar djelomično popločane kaldrmom ili drvetom i nisu imale pločnik. Moskva još uvijek nije bila potpuno spremna za industrijalizaciju koja podrazumijeva intenzivan promet.

Specijalno za potrebe preuređivanja Moskve 1933. godine osnovan je projektni biro "Konstruktorski ateljei Vijeća Moskve". Takozvani "Generalni plan rekonstrukcije Moskve" završen je 1935. godine, ali je već prije toga počela velika izgradnja – završena je prva linija metroa "Sokoljničeska" i počela je priprema za izgradnju kanala Moskva-Volga. U centru grada udareni su temelji Državne biblioteke SSSR-a "V. I. Lenjin", hotela "Moskva" i današnje Državne Dume. Brzo se odvijalo i preuređivanje plana ulica. Očigledno je bilo da će pojedini važni dijelovi starog grada biti srušeni.

Što je izgubljeno?

Rekonstrukcija Moskve odvijala se u doba kada su vlasti intenzivno provodile kampanju protiv religije. Masovno uništavanje pravoslavnih crkava pokrenuto je 1928. godine. Boljševici su bez dvoumica rušili stare crkve da bi proširili ulice, ili jednostavno iz propagandističkih pobuda i mržnje prema religiji. Mnoge su kupole srušene, mnoge su crkve zatvorene ili su korištene u različite svrhe – kao skladište žita, tvornički pogon, znanstveno-istraživački institut... U opasnosti su također bile i čitave četvrti sa starom niskogradnjom, i u mnogima od njih postojale su povijesne vile. Prema planu, svi značajni gradski trgovi, uključujući i Crveni trg, morali su biti bar dvostruko uvećani, što je značilo da se okolna zdanja ruše. Gotovo sve važne ulice u gradu, svi prospekti i sve magistrale također su proširene za 30-40 metara, pa i više, a zdanja koja su na tim mjestima stajala ili su srušena ili su izmještena.

Slijedi popis najvažnijih arhitektonskih gubitaka:

– Simonov samostan. Sagrađen od 14. do 17. stoljeća i srušen tijekom 1920-ih i 1930-ih. Simonov samostan bio je povijseni spomenik i memorijalni centar. Poslije rušenja većine zgrada i samostanskog groblja sagrađen je novi Dvorac kulture za "ZIL" (susjednu automobilsku tvornicu).

– Suhareva kula. Sagrađena je u stilu moskovskog baroka 1692.-1695. Prvobitno je pripadala Moskovskoj školi za matematiku i navigaciju, a kasnije, u 18. i 19. stoljeću u njoj je bilo smješteno mnoštvo prodavaonica i majstorskih radionica. Nažalost, kula se nalazila nasred Sadovog kružnog puta ("Sadovoe koljco"), moskovske kružne ulice koja se morala proširiti. Suhareva kula srušena je 1934. godine.

– Stari bedem Kitaj-goroda. Bedem oko Moskve sagradili su talijanski arhitekti u 16. stoljeću. Tijekom 1930-ih on već odavno nije imao nikakvu obrambenu funkciju i služio je samo kao upečatljivi povijesni spomenik u centru grada. Zidine s mnogobrojnim kulama srušene su 1934.-1935. godine. Iza hotela "Metropol" sačuvan je samo jedan fragment bedema dugačak oko 150 metara.

– Katedrala Krista Spasitelja. Ova se katedrala gradila 40 godina. Završena je 1883. i posvećena pobjedi Rusije nad Napoleonom 1812. godine. Bila je visoka 103 metra. Srušena je 1931. Bilo je planirano da se njezinim rušenjem oslobodi mjesto za divovski Dvorac Sovjeta gdje će biti smješten Vrhovni Sovjet SSSR-a, zakonodavni organ zemlje. Izgradnja je počela 1937., ali je zaustavljena 1941. kada je počeo Veliki domovinski rat. Na tom je mjestu 1958. iskopan bazen "Moskva". Katadrala Krista Spasitelja rekonstruirana je 2000. godine prema prvobitnom projektu.

– Samostan Strasne ikone Presvete Bogorodice ("Strastnoj monastir'"). Osnovan je 1654. godine. Samostan je dominirao Puškinovim trgom, jednim od centralnih trgova Moskve. Srušen je 1931. godine, a kasnije je na njegovom mjestu podignuto kino "Puškinski".

– Gradski teritorij na mjestu današnjeg prospekta Novi Arbat trebao je biti srušen u skladu sa Staljinovim Generalnim planom iz 1935. godine, ali je njegovo rušenje počelo tek poslije rata, krajem 1950-ih i početkom 1960-ih. Prilikom izgradnje ove ulice srušena je cijela povijesna četvrt.

Prema službenoj evidenciji, 1938. godine bilo je 216 povijesnih zdanja pod zaštitom države, a 1935. godine ostalo ih je samo 74. Naravno, u Moskvi je poslije 1935. godine bilo više od 74 povijesna zdanja, ali u tom trenutku sva ostala zdanja nisu imala taj status. Razlika u brojkama samo pokazuje koliki su bili razmjeri rušenja. Na primjer, sva su pročelja u Tverskoj ulici rekonstruirana, gotovo sve crkve u centru su srušene, a mnoga su zdanja rekonstruirana tako da više ništa u njima ne podsjeća na prvobitni izgled. Pojedina preostala povijesna zdanja izmještena su bez demontaže. Realizacija Generalnog plana obustavljena je 1941. godine kada se Drugi svjetski rat proširio na Sovjetski Savez.

Što je dobiveno?

Grad je nepovratno izgubio mnoge spomenike arhitekture, ali je s druge strane mnogo toga i dobio. Zahvaljujući širenju centralnih ulica i izgradnji kružnih avenija i ulica Moskva je bila spremna primiti veći broj stanovnika, i što je najvažnije, osigurati neometani promet u velikom gradu.

Poslije rata je realizacija Generalnog plana nastavljena. Oko starog centra grada počela su nicati nova naselja Moskve nadovezujući se na već postojeću mrežu čime je olakšan javni promet. Moskovski automobilski kružni put planiran je od kraja 1930-ih i okončan 1962. godine. On je od ključnog značaja za gradsku prometnu mrežu. Napravljen je i kanal Moskva-Volga (na gradilištima su radili zatvorenici iz sustava GULAG), što je skratilo prometne linije između dviju rijeka i omogućilo razvoj riječnog prometa u Moskovskoj oblasti.

Kejovi rijeke Moskve popločani su granitom u dužini od 52 kilometra. Rekonstruirana su tri mosta i sagrađeno je devet novih. Oko Moskve su izgradnjom brana napravljeni mnogi rezervoari vode, a u čišćenju i filtriranju vode primijenjene su nove tehnologije. Napravljeni su i mnogi javni parkovi, prije svega Park "Gorki", tako da je Moskva postala grad s najviše zelenila na svijetu. Prilikom realizacije Genralnog plana napravljeni su i neki ozbiljni propusti, ali je ta realizacija nastavljena i trajala je sve dok je trajao SSSR.

Vitalne potrebe ogromnog grada koji se stalno širi bile su zadovoljene otprilike za 20-30 godina, i to nije bilo nimalo jednostavno s obzirom na to da je čitav proces bio otežan i poljuljan Drugim svjetskim ratom. Čitav je niz spomenika kulture izgubljen, ali je Staljinova rekonstrukcija u cjelini doprinijela tome da Moskva bude ono što danas jest, i omogućila je da se razvoj grada nastavi i poslije raspada SSSR-a.