Kako su tvornice-kuhinje oslobodile sovjetske žene "dosadnog" kuhanja

Sovjetska vlast je 20-ih godina prošlog stoljeća intenzivno radila na industrijalizaciji zemlje. Nove su tvornice zahtijevale veliki broj radnika, među kojima su bile i žene. Kako bi se organizirala centralizirana prehrana, a radnice oslobodile kujanja kod kuće, pojavio se projekt tvornica-kuhinja. Osim toga, rukovodstvo se borilo protiv pijanstva i smatralo je da radnici trebaju manje vremena provoditi kod kuće, a više raditi, pa čak i slobodno vrijeme provoditi zajedno s drugim radnicima. Pritom su najpoželjnije mjesto za takvo druženje također bile tvornice-kuhinje. Tako su ova postrojenja za pripremu obroka postala mjesto na kojem su ljudi mogli objedovati, kupiti gotova jela za ponijeti i zabaviti se na nešto kulturniji način. U sastavu tvornice nalazile su se, naime, prodavaonice, pošta, ljekarne, sportske dvorane i biblioteke.

U početku su se tvornice-kuhinje smještale u već postojeća zdanja, ali ubrzo je razvijen poseban arhitektonski program za izgradnju specijaliziranih građevina. Bili su to ogromni kompleksi koji su se po analogiji s "dvorcima kulture" (domovi kulture u SSSR-u) nazvali "dvorci prehrane".

Kanoni izgradnje "dvoraca prehrane"

Tipična tvornica-kuhinja imala je dva ili tri kata, kao i podrum s hladnjacima i skladištem namirnica. Zgrada je također imala polupodrum sa strojem za sječenje kruha i sobom za osoblje. U prizemlju su se nalazili proizvodni kapaciteti, laboratorij, garderoba za posjetitelje, kao i prostorija za užinu i prodavaonicu poluproizvoda. Na prvom katu bile su menze, a na drugom dvorane za bankete.

Tvornice-kuhinje gradile su se ili s visokim prozorima od poda do stropa, ili s nizovima prozora. U oba slučaja dvorane su morale biti svijetle kako bi posjetitelji mogli ručati uz prirodno osvjetljenje. To je bila estetska komponenta, ali je također štedjelo struju. Krovovi tvornica bili su ravni kako bi u ljetno doba tamo mogli biti postavljeni stolovi sa stolicama za objedovanje.

Prve tvornice-kuhinje

Prva tvornica-kuhinja otvorena je 1925. godine u zgradi bivšeg stambenog doma tvornice za proizvodnju cicanih tkanina u gradu Ivanovo-Voznesenskoje (danas Ivanovo). Ovaj grad i danas je poznat ne samo po nevjestama, nego i po tekstilnoj industriji. Ostavši izvana nepromijenjena, zgrada je iznutra pretrpjela značajne promjene. Oprema za pripremu hrane nabavljena je u Njemačkoj, u zgradi su postavljeni hladnjaci, dizalice, električne perilice za suđe, sušilice i strojevi za sječenje kruha.

U tvornici u Ivanovu krajem 20-ih godina svakog je dana ručalo do 600 ljudi. Također su proizvodili gotovu hranu za osam tvorničkih menzi. Narodni komesar za zdravstvo tog vremena Nikolaj Semaško rekao je za ovu tvornicu-kuhinju da je to "bomba bačena na stari način života". Procijenio je da je projekt uspješan i uskoro su se ovakve tvornice počele otvarati širom SSSR-a.

Čuvena je postala Moskovska tvornica-kuhinja br. 1, otvorena 1928. godine na Lenjingradskoj cesti. Zgrada se simbolično nalazila preko puta restorana "Jar", omiljenog mjesta za zabavu aristokracije i kreativne inteligencije u doba prije revolucije.

Projekt zgrade u duhu sovjetskog modernizma prvi je put iz temelja postavio arhitekt Aleksej Meškov. U zgradi je sagrađena dvorana za ručanje za 1200 ljudi. Osim tvornice-kuhinje, u zdanju se nalazila i dvorana za 250 osoba u kojoj ste mogli kupiti doručak, ručak i večeru. Tu su bile otvorene i prodavaonica, štedionica, pošta i telegraf. Do 1936. godine u Moskvi je bilo već 25 tvornica-kuhinja ili ih je bar toliko navedeno u adresaru "Čitava Moskva" (1936).

Lenjingrad (današnji Sankt-Peterburg) također nije zaostajao. 1930. godine u ovom gradu istovremeno su otvorene četiri tvornice-kuhinje. Najveća s površinom od preko 20 tisuća metara kvadratnih bio je kompleks u Kirovskom rajonu koji je servirao hranu radnicima tvornice "Krasnij putilovec".

Tvornica u obliku srpa i čekića

1929. godine administracija grada Samare odlučila je sagraditi tvornicu-kuhinju za zavod obrambene industrije "Maslenikov". Projekt je povjeren prvoj ženi arhitektici u SSSR-u Jekaterini Maksimovoj, koja je do tada već radila na sličnim građevinama u Moskvi i drugim gradovima kao članica grupe stručnjaka partnerstva "Narodna prehrana".

Maksimova je smatrala da "u budućnosti tvornica-kuhinja treba ... osloboditi ženu od dosadnih kućnih obaveza i omogućiti joj kompletan život i samoizražavanje ravnopravno s muškarcima".

Maksimova je projektirala jednokatno zdanje u stilu konstruktivizma u obliku srpa i čekića – sovjetskog simbola jedinstva seljaka i radnika. Ovaj simbol, koji je 1918. godine osmislio umjetnik Jevgenij Kamzolkin, postao je dio grba Sovjetskog Saveza. Kod Maksimove je neobičan oblik omogućio podjelu zdanja prema funkciji.

Na prvom katu nalazile su se tehničke prostorije i radni kabineti zaposlenika. Između katova bilo je šest stubišta, čija su odmorišta bila ukrašena raznobojnim vitrajima. Na krovu je bila terasa na kojoj je ljeti po lijepom vremenu bilo moguće ručati. Osim dvorana za ručanje, u zgradi su bile kuhinja, biblioteka, pošta i škola sporta.

Jesu li tvornice-kuhinje bile uspješan projekt?

Tvornice-kuhinje kao mjesta za narodnu prehranu imale su niz prednosti u odnosu na pripremu hrane kod kuće ili prehranu u restorančićima. Naime, kupovina namirnica na veliko i visoka učinkovitost uslijed mehaniziranih načina pripreme omogućavali su proizvodnju obroka po cijeni kućne hrane uz značajnu uštedu vremena. I dok su ranije radnici za vrijeme ručka jednostavno odlazili u stranu i jeli komad kruha i drugu jednostavnu hranu koju su ponijeli od kuće, sada su svi radnici blistavim priborom iz čistih porculanskih tanjura u svijetlim menzama ručali jela pripremljena prema zajedničkom standardu.

Unatoč svim prednostima, izgradnja tvornica-kuhinja obustavljena je sredinom 30-ih godina. Podizanje ogromnih zdanja s visokotehnološkom opremom bilo je skupo. Isplativost je bila niska. U nešto boljoj situaciji bile su tvornice-kuhinje koje su na veliko prodavale hranu za menze drugih tvornica. Istina, u to su vrijeme mnoge tvornice počele same otvarati menze i radnicima osiguravati obroke. Osim toga, u to doba intenzivno se razvijala prehrambena industrija, u SSSR-u je počela proizvodnja konzervi koje su značajno olakšale pripremu hrane kod kuće.

Tvornice-kuhinje funkcionirale su sve do raspada SSSR-a. 90-ih godina u zemlju se vratio privatan biznis, a privatnicima nije odgovarala rentabilnost kakvu su pružale tvornice-kuhinje. U njihovim zdanjima počele su se otvarati prodavaonice i druga poduzeća koja su donosila veći profit.