"Rat je nastavak politike drugim sredstvima" – tako glasi čuvena krilatica čiji je autor poznati vojni teoretičar i povjesničar Carl von Clausewitz. Ovaj znameniti Nijemac čitav je svoj život posvetio istraživanju prirode i biti ratovanja, i proučavanju razvoja ratne vještine u različitim povijesnim epohama.
Najvažnije njegovo djelo svakako je traktat "O ratu", koji je u istom rangu s legendarnim "Umijećem ratovanja" Sun Tzua. Njemački vojni teoretičar napisao je i posebnu knjigu posvećenu Napoleonovoj vojnoj kampanji u Rusiji 1812. godine – ratu u kojem je Carl von Clausewitz i sam neposredno sudjelovao.
U službi Pruske
Javna domena
Carl von Clausewitz još se kao dječak počeo boriti protiv Francuza. Imao je 12 godina kada je 1793. sudjelovao u zauzimanju grada Mainza kao stegonoša pukovnije princa Ferdinanda von Braunschweiga.
Zatim su uslijedile godine teških iskušenja za Clausewitzevu rodnu Prusku. Suočena s vojnim genijem Napoleona Bonapartea, kraljevina je doživjela niz teških poraza i izgubila ogroman dio svog teritorija. Da bi sve bilo još gore, Prusi su bili prisiljeni 1812. stupiti u francusku alijansu.
Carl je već tada bio major i takvo poniženje nije mogao podnijeti. Emigrirao je zajedno s drugim patriotski nastrojenim oficirima i ubrzo se našao u Ruskom Carstvu, doslovno uoči početka nvazije Napoleonove "Velike armije".
Na bojnim poljima
Kada su počela borbena djelovanja, Clausewitz je imao žarku želju stupiti u Rusko-njemačku legiju, formiranu od Nijemaca koji su pobjegli iz domovine poslije francuske okupacije i imali je namjeru osloboditi pomoću vojske cara Aleksandra I.
Međutim, ugledni pruski vojskovođa, pukovnik August Neidhardt von Gneisenau, preporučio je ruskom caru Clausewitza kao velikog vojnog teoretičara, tako da mu je ovaj povjerio dužnost ađutanta kod generala Karla von Phulla.
Louis-François Lejeune/Versailles
Clausewitz je zajedno s ruskom vojskom od početka sudjelovao u dugom i teškom povlačenju od zapadne granice do same Moskve. Zatim je premješten kod grofa Petera Pahlena, da bi na kraju služio u stožerima generala Fjodora Uvarova i Petera Wittgensteina.
Nosio je poruke i raporte caru, vršio inspekciju obrambenih uporišta i prisustvovao na bojnim poljima. Međutim, nije mogao sudjelovati u konkretnim vojnim djelovanjima, jer nije nimalo znao ruski jezik.
"Stižu raporti na ruskom jeziku i povodom tih izvještaja vodi se unakrsni razgovor, a zatim se izdaju naredbe, također na ruskom jeziku. Tako se rukovođenje čitavim bojem odvija u prisustvu stranog oficira, a on ne razumije nijednu jedinu izgovorenu riječ", napisao jeClausewitz u svom djelu "1812. godina. Pohod na Rusiju": "Čovjek se ne stigne ni osvrnuti oko sebe, a već gubi nit i prestaje razumijeti događaje, i ukoliko stranac nije neka važna ličnost, on nema nikakvu mogućnost doći do izražaja."
Kao vojni teoretičar on nije smatrao da su sve odluke ruskog zapovjedništva bile ispravne, ali nemajući mogućnost da sudjeluje u diskusijama između oficira, ponekad je samo bespomoćno promatrao poguban razvoj događaja tijekom bitke. "Čovjek se ovdje osjeća kao da je gluhonijem. On vidi kako drugi ljudi postupaju krajnje nerazumno, ali ne može to spriječiti", jadikovao je Karl u pismu pukovniku Gneisenauu.
Dragocjeno iskustvo
Clausewitz je bio u redovima ruske vojske od početka do kraja rata 1812. godine, sve dok ono što je ostalo od "Velike armije" nije protjerano izvan granica carstva, a zatim je sudjelovao i u borbama u Europi. Postao je pukovnik ruske vojske i iz ruku Aleksandra I. dobio je počasnu sablju i Orden svetog Georgija četvrtog stupnja, da bi se 1814. vratio u Prusku koja tada ponovo zaratila protiv Francuske.
Ilarion Prjanišnikov
Clausewitzu je u mnogim situacijama bilo krivo što služi u stožeru i što se ne može boriti u prvim redovima kao niži oficir. S druge strane, upravo zahvaljujući tome bio je u prilici pažljivo izučiti i proanalizirati tok bitaka i čitave vojne kampanje. Imao je na raspolaganju neograničeni materijal za stvaranje svog fundamentalnog traktata "O ratu" i tako je postao značajan vojni teoretičar.
Upravo su u Rusiji rođene ili iskristalizirane njegove ideje o obrambenom i ofenzivnom ratu i prednosti prvog u odnosu na drugi, o tome da čak i najidealniji strateški planovi nisu savršeni, o ulozi slučajnosti u ratu, a također o važnosti faktora kao što su postojanost, hrabrost i moralni duh vojske, vojskovođe i naroda.
Carl von Clausewitz nije proveo mnogo vremena u Ruskom Carstvu, ali ga je ipak okarakterizirao prilično precizno, u nekom smislu proročki: "Rusija nije zemlja koja se može osvojiti, tj. okupirati. U svakom slučaju, to se ne može postići ni snagama suvremenih europskih država, ni pomoću onih 500 000 ljudi koje je u tu svrhu doveo Bonaparte. Takva zemlja može biti pobijeđena samo vlastitom slabošću i djelovanjem unutarnjih razdora. Do tih slabih mjesta političkog bivstvovanja može se doprijeti samo putem potresa koji bi prodro u samo srce ove zemlje."