Istočni front Drugog svjetskog rata bio je istinski pakao na zemlji, granatiranja koja su sa zemljom sravnjivala sve živo, strašni tenkovski i zračni napadi, masovno stradanje suboraca... Sačuvati fizičku i moralnu snagu u takvim prilikama za vojnike je bio izuzetno težak zadatak.
Čelnici zaraćenih zemalja odlično su shvaćali problem i smišljali najrazličitija sredstva kako bi svoje vojnike držali u formi. Tako se recimo, borbeni duh njemačkih vojnika podizao pomoću šnapsa. U Wehrmachtu su korištene i tablete pervitina. Ovaj preparat na bazi metamfetamina pokazao je jako psihostimulativno djelovanje na središnji živčani sustav, izazivajući priljev snage i smanjujući potrebu za snom i hranom.
U Crvenoj armiji problem stresa rješavao se na drugi način, pomoću najpoznatijeg ruskog pića, votke.
Tradicija davanja alkohola vojnicima "za hrabrost" postojala je u ruskoj vojsci od davnina. Još u 18. stoljeća za vrijeme borbenih djelovanja vojnicima su sljedovale tri čašice "pšeničnog vina" tjedno.
Poslije katastrofalnog poraza Rusije u ratu protiv Japana 1908. godine ova je praksa ukinuta, a trideset godina kasnije u Sovjetskom Savezu pojavio se ukaz Narodnog komesarijata obrane "O borbi protiv pijanstva u Radničko-seljačkoj crvenoj armiji", prema čijim su odredbama pasionirani ljubitelji kapljice mogli biti izbačeni iz redova oružanih snaga, ali i završiti na sudu.
Tradicija konzumiranja alkohola vraćena je u vojsku u vrijeme rata protiv Finske. U siječnju 1940. godine narodni komesar obrane Kliment Vorošilov predložio je da se vojnicima i zapovjednicima dnevno daje po sto grama votke i pedeset grama slanine, kako bi se zagrijali u surovim zimskim uvjetima. Tenkistima je pripadalo duplo sljedovanje narodnog komesarijata, a piloti su često dobivali konjak.
Poslije rata protiv Finske ukinuto je davanje alkohola u vojsci da bi godinu i pol dana kasnije ponovo bilo uvedeno. Dekretom Državnog komiteta obrane pod brojem 562 od 22. kolovoza 1941. godine za vojnike na prvoj liniji fronta, one koje su bili u neposrednom kontaktu s neprijateljem, bilo je predviđeno po sto grama votke jačine četrdeset stupnjeva.
U naredbi Narodnog komesarijata koja se pojavila tri dana kasnije precizirano je da pored boraca jedinica prve linije fronta votku treba osigurati i za pilote Ratnog zrakoplovstva Crvene armije, kao i za inženjersko-tehnički sastav aerodroma koji je radio na privremenim aerodromima.
Naravno, ova inicijativa vojnog rukovodstva potekla je iz drugih razloga od onih iz vremena sovjetsko-finskog sukoba. Redovno sljedovanje alkohola trebalo je pomoći vojnicima da se izbore s ogromnim stresom pod kojim su bili u početnom, najtežem za SSSR, razdoblju rata protiv nacističke Njemačke. Osim toga, upravo jako alkoholno piće s velikim postotkom alkohola brzo se razgrađivalo u ljudskom organizmu, pretvarajući se u veliku količinu energije i omogućavajući brzu nadoknadu velike potrošnje energije.
Sustav raspodjele alkohola vojnicima razlikovao se u pojedinim jedinicama i formacijama. Alkohol se negdje vojnicima davao uoči početka napada, a negdje tek poslije teških borbi, dok je do nekih pukovnija votka rijetko kad stizala.
"Sjećam se da se votka dijelila uoči napada", svjedočio je vojnik Aleksandar Grinko. "Starješina je išao s čuturom po rovu i tko je htio ulijevao je sebi. Pili su prvenstveno mladi ljudi. A onda nažalost i ginuli. Oni koji bi preživjeli poslije nekoliko borbi prema alkoholu su se krajnje oprezno odnosili."
"Bez alkohola nije bilo moguće pobijediti", riječi su starijeg lajtnanta Fjodora Iljčenka koji je u Staljingradu zarobio feldmaršala Friedricha Paulusa. "Frontovskih sto grama votke postali su dragocjeniji od granata i spašavali vojnike od smrzavanja, budući da su mnoge noći provodili na čistini i zemlji."
Nisu, međutim, svim vojnicima bila potrebna redovna sljedovanja alkohola. "Prvih godina trampio sam piće za šećer", govorio je mitraljezac Mihail Larin. "Kada je starješina dijelio po sto grama votke, vojnici su obilazili oko mene kao guske, tako da sam se trampio s tih sto grama alkohola." "Nas, omladince, tih sto grama malo je zanimalo, daleko više smo se zanimali za hranu", riječi su gardijskog narednika Georgija Velminova.
Pravila i norme dijeljenja votke stalno su se mijenjali. U svibnju 1942. godine alkohol se točio vojnicima onih jedinica koje su su se istaknule u borbama. Norma je pritom bila povećana na dvjesto grama. Svim ostalim vojnicima na prvoj borbenoj liniji piće je bilo dozvoljeno samo o praznicima.
U studenom te godine vraćeno je tradicionalnih sto grama pića. To su pravo imali samo oni vojnici i časnici koji su direktno sudjelovali u borbenim djelovanjima. Onima u rezervi, kao i zaposlenima u službama u pozadini sljedovalo je po pedeset grama.
Vojnici nisu svuda dobivali samo votku. Tako se sovjetskim vojnicima koji su branili Kavkaz votka uspješno zamjenjivala lokalnim vinima.
Poslije pobjede sto grama votke koje je propisao Narodni komesarijat ukinuti su u Crvenoj armiji. Međutim, nisu svi povratnici s fronta uspjeli iskorijeniti godinama stjecanu naviku svakodnevnog konzumiranja alkohola.
Veteran 82. gardijske streljačke divizije Lav Kartašov govorio je: "Poslije rata u Sverdlovsku (današnji Jekaterinburg) jedno vrijeme objedovao sam u časničkoj menzi. Bilo mi je čudno to što časnici nisu počinjali jesti bez sto grama pića... A gdje je sto, tu je i dvjesto i više... Sjećam se da sam gledajući taj prizor u sebi razmišljao 'da, daleko ćemo ovako dogurati...'."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
