"Vatreno krštenje": Zašto su ruski starovjerci spaljivali sami sebe?

Ti su ljudi samoinicijativno gorjeli u plamenu u znak protesta. Brutalan običaj kolektivnog samoubojstva spaljivanjem pojavio se među ruskim starovjercima u 17. stoljeću i trajao do 19., pa čak i do 20. stoljeća.

"Oganj je potmulo tutnjao... Najprije je rijetki dim počeo izbijati kroz pukotine krova, zatim je pokuljao gušći... Plamen je počeo lizati između brvana kućice kada su stigli vojnici. Oni su otvorili vrata, a otuda je ispao čovjek zahvaćen plamenom. Glava mu je već bila pocrnjela. Valjao se po snijegu kao crv. Bogomolja je iznutra bila puna dima. Ljudi su gorjeli teturajući. Plamen je dopirao iz podruma. [...] Vojnici su odstupili nekoliko koraka jer je vrućina bila nepodnošljiva. Po svemu sudeći, nitko se nije spasio. Vojnici su se prekrižili, skinuvši svoje troroge šešire, neki su plakali. [...] Nigdje se čovjek nije mogao skloniti od mirisa izgorjelih tijela."

Spaljivanje Pavla Kolomenskog (staroobrednička minijatura iz 19. stoljeća)

Javna domena

Tako je Aleksej Tolstoj opisao epizodu samospaljivanja u romanu "Petar Prvi". Prvi takvi slučajevi pojavili su se još u vrijeme Petrovog oca, cara Alekseja Mihajloviča (1629.-1676.), kada su se staroobrednici zapravo i pojavili. A pojavili su se uslijed reforme crkvenog obreda koju su pokrenuli car Aleksej i patrijarh Nikon (1605.-1681.).

Porijeklo staroobredništva

Patrijarh Nikon

Javna domena

Otkako je ruski narod primio kršćanstvo, crkveni obred u Rusiji postepeno je trpio izvjesne promjene, što se odrazilo i u crkvenim knjigama. Mnogi znanstvenici smatraju da je Nikon bio veliki grkofil i da je zbog toga pokrenuo svoje reforme, tj. takozvano "ispravljanje knjiga". U tom je pothvatu naišao na veliki otpor jednog broja vjernika, tako da je u Ruskoj pravoslavnoj crkvi došlo do raskola.

Najupadljivija razlika između "starog" i "novog" obreda sastojala se u tome što su se staroobrednici križali s dva ispružena i tri savijena prsta, dok je službena crkvena vlast vratila grčki običaj da se ispruže tri, a saviju dva prsta. Bilo je i drugih, manje upadljivih izmjena, na prijmer Kristovo se ime na ikonama pisalo nešto drugačije, i u knjigama je rusko bogosluženje usklađeno s grčkim, ali su dva ispružena prsta postala simbol ovih dramatičnih događaja u povijesti Ruske crkve. Zar je to bilo dovoljno da ljudi sami sebe spaljuju?!

Smak svijeta

Grupa staroobrednika

Maksim Dmitrijev/MAMM/MDF/russiainphoto.ru

Kada je u pitanju vjera, često se uvođenje bilo kakvih očiglednih izmjena doživljavalo kao otpadništvo od prave vjere, kao znak posljednjih vremena i antikristovog dolaska. Tako je bilo i ovoga puta. Mnogi su tretirali Nikonovu reformu kao đavolju rabotu.

U to je vrijeme bila popularna takozvana "Kirilova knjiga", zbornik vjerskih tekstova s pretkazanjem o kraju svijeta koji će se dogoditi u osmom mileniju od Adama, što se podudara s ovom epohom. Pored toga, tamo je pisalo da je papa rimski antikristov preteča koji će vladati u Jeruzalemu, a patrijarh Nikon osnovao je samostan kojem je dao naziv Novi Jeruzalem, pa se i to podudarilo. Nedostajale su samo tri šestice, ali je i to uskoro "pokriveno". Naime, Ruska pravoslavna crkva anatemizirala je staroobrednike na saboru 1666. godine. Starovjerci su, doduše, brojali godine od stvaranja svijeta, a ne od Kristovog rođenja, ali su znali koja je godina po julijanskom kalendaru. I to za njih nije mogla biti slučajnost.

C/1680 V1, Veliki komet 1680.

Lieve Pieterszoon Verschuier/Museum Rotterdam

Da stvari budu još gore, Rusiju je 1654. godine pogodila strašna epidemija kuge, od koje je umrlo 800 000 ljudi, a u kolovozu iste godine pomračilo se sunce, što je shvaćeno kao nedvosmisleni znak posljednjih vremena. I kao šlag na tortu, u studenom 1680. godine na nebu se pojavio Veliki komet i vidio se nekoliko mjeseci, do veljače 1681. Sve je to tadašnjim ljudima nalikovalo na apokalipsu iz Otkrienja svetog Ivana Bogoslova: "I peti anđeo zatrubi, i vidjeh zvijezdu gdje pade s neba na zemlju i dade joj se ključ od dubine bezdana" (Otk 9, 1.). Teško je i zamisliti koliko su svi ljudi tada bili preplašeni, a pogotovo starovjerci koji su i inače, iz spomenutih razloga, svakog trenutka očekivali smak svijeta. Čak je i patrijarh Nikon kasnije govorio koliko se uplašio kada se usred kuge pomračilo sunce. Prvo samospaljivanje starovjerci su organizirali upravo 1666. godine u Nižegorodskoj oblasti. I to je bio tek početak.

"Vatreno krštenje"

Avakum Petrov, fragment Povoložske ikone, kraj 17. i početak 18. st.

Državni povijesni muzej

Ožujak 1666., Vologodska oblast: samospaljivanje 17 ljudi. 1672., Nižnji Novgorod – 2000 ljudi. 1675., opet Vologodska oblast – 2000 ljudi. Paleostrovsko samospaljivanje 1678. godine bilo je jedno od najmasovnijih. Ukupno 2700 ljudi izgorjelo je u plamenu naočigled vojnika i predstavnika vlasti koji nisu stigli zaustaviti egzkuciju. U povijesti Rusije bilo je preko sto službeno registriranih samospaljivanja staroobrednika.

Povrh svega, moskovske su vlasti na čelu sa Sofijom Aleksejevnom (1657.-1704.) uvele pogubljenje putem spaljivanja za staroobrednike koji se nisu htjeli odreći svojih uvjerenja. A prije toga, 1682. godine, protiv svoje je volje živ spaljen čuveni protopop Avakum (1620.-1682.) u svojoj brvnari u Pustozjorsku, u Arhangelskoj oblasti. Sve je to samo potaknulo nova samospaljivanja, koja su ionako već bila u punom jeku.

Smrt protopopa Avakuma

Javna domena

Starovjerci nisu to tretirali kao samoubojstvo, nego kao mučeničku smrt u znak protesta protiv antikršćanske vlasti i potkupljene crkve, kako su oni to shvaćali. Oni, naime, nisu spaljivali sami sebe "iz čista mira", nego su tako reagirali na prisiljavanje da budu članovi Ruske pravoslavne crkve grčkog obreda, koju su tretirali kao nečastivu i sramotnu.

Samospaljivanje je pažljivo pripremano, uvijek pod nadzorom staroobredničkog duhovnog lidera (oni nisu imali svećenstvo). Pravljena je prostrana "kuća za spaljivanje" u koju su svi mogli stati. Na primjer, u takvoj je kući 1685. godine u Arhangelskoj oblasti pronađeno 230 ugljeniziranih leševa. Najčešće to nije bila kuća s jednom velikom prostorijom, nego više nalik na nekoliko spojenih brvnara, često na kat ili čak na dva kata. Tipične "kuće za spaljivanje" bile su predviđene za više desetaka ljudi.

Najprije se kuća napuni sijenom i drugim zapaljivim materijalom, često se ubaci i pokoje bure baruta, zatim jedni staroobrednici uđu unutra, a drugi izvana zamandale vrata. Čim saznaju da stiže neki odred vojnika, zatvore se i čekaju, a onda u određenom trenutku potpale vatru.

Bojarka Morozova

Vasilij Surikov/Tretjakovska galerija

Starovjerci su se spaljivali obiteljski, zajedno s djecom. Prije egzekucije simbolično su ponovo primali krštenje, jer im je predstojalo "krštenje vatrom". Mnogi su na licu mjesta primali monaški postrig. Nisu svi, međutim, bili toliko hrabri da ostanu odlučni kada se plamen počne širiti. Zato su među njima bili ljudi od posebnog povjerenja (koji su gorjeli zajedno s ostalima), naoružani puškama i sjekirama, da pobiju one koji pokušaju pobjeći. Jer trebalo je smireno prihvatiti "vatreno krštenje", budući da su to bila vrata u Carstvo Božje i vječni život – tako su staroobrednici to shvaćali i propovijedali. Bilo kako bilo, ti nesretnici najčešće nisu umirali od opekotina, nego od dima, jer se čovjek u požaru često uguši prije nego što plamen stigne do njega.

Novojeruzalemski manastir

Fjodor Aleksejev

Vojnici nisu uspjeli spriječiti većinu samospaljivanja. Egzekucije su nastavljene i u 18. stoljeću. Nisu čak prestale ni kada je 1762. godine Katarina II. obustavila progone staroobrednika. Od 1762. do 1825. godine registrirana su 23 slučaja samospaljivanja. Jedan od posljednjih dogodio se 1941. godine u Tuvinskoj oblasti, gdje su tamošnji staroobrednici doživjeli Drugi svjetski rat kao smak svijeta.