Jednog studenskog dana 1796. godine nekoliko kočija pokrivenih prašinom (bizaran prizor za Rusiju u studenom, ali to je bilo učinjeno s namjerom) zaustavilo se ispred Gatčinjskog dvorca, rezidencije cara Pavla I.
Lakej je cara obavijestio da prijem traže vitezovi Suverenog vojnog bolničkog reda Svetog Ivana Jeruzalemskog od Rodosa i Malte. Grof Gulio de Litta, malteški vitez na čelu delegacije, izašao je pred cara i započeo dirljiv govor: "Lutajući kroz arabijsku pustinju i ugledavši dvorac, saznali smo tko ovdje živi i sada mu nudimo titulu velikog majstora..."
Što je potaknulo malteške vitezove, članove katoličkog reda, da posjete cara jedne pravoslavne zemlje? Ispostavlja se da je ovaj potez bio dio velike političke zavjere koja je Pavlu I. donijela propast.
Pavao I.
Ruski muzejSemjon Porošin, mentor velikog kneza Pavla, zapisao je 1765. godine, kada je velikom knezu bilo samo devet godina: "Pročitao sam Njegovoj Visosti knjigu o malteškom redu. On se kasnije zabavljao izigravajući malteškog viteza." Radi se o knjizi "Povijest vitezova Svetog Ivana Jeruzalemskog" René-Auberta Vertota, povjesničara malteških vitezova.
Knjiga je toliko impresionirala mladog Pavla da je tijekom čitavog života zadržao fascinaciju malteškim vitezovima. Zato je bio oduševljen kada je, već kao car, dobio priliku pomoći svom voljenom viteškom redu i čak postati njegov zaštitnik. Međutim, Pavlova naklonost vješto je iskorištena u tuđem interesu.
Krajem 18. stoljeća malteški su vitezovi prolazili kroz teške financijske probleme. Red je uslijed francuske revolucije prethodno ukinut u Francuskoj, a nova im je francuska vlast 1792. godine zaplijenila svu imovinu. 1796. godine grof Gulio de Litta poslan je u Rusiju da pregovara o bilo kakvoj eventualnoj pomoći. I postigao je izuzetne rezultate.
Giulio de Litta
ErmitažPavao I., oduševljen obraćanjem malteških vitezova, a vjerojatno još više dirnut romantičnom slikom lutajućih vitezova koji traže pomoć, osnovao je Ruski veliki priorat kako bi podržao red. Počevši od kolovoza 1797. godine oko 90% prihoda malteškog reda dolazilo je iz Rusije. U znak zahvalnosti u studenom 1797. godine grof Litta još je jednom posjetio cara. U pratnji nekolicine malteških vitezova, Litta je caru svečano izrazio zahvalnost u ime Ferdinanda von Hompescha, tadašnjeg velikog majstora reda, i zamolio ga da postane Zaštitnik reda, što je car rado prihvatio.
Međutim, Pavao nije postao veliki majstor viteškog reda sve dok Napoleon nije osvojio Maltu. To se dogodilo iznenada u lipnju 1798. godine, kada je Bonaparte počeo vojnu kampanju u Egiptu. Francuska flota opkolila je Maltu, osvojivši je bez kapi prolivene krvi za samo jedan dan. Ferdinand von Hompesch, veliki majstor, bio je prisiljen napustiti položaj i Maltu, koja je postala francuski teritorij. "Sada imamo najjači položaj u Europi u centru Sredozemnog mora i oni koji nas žele istjerati odatle platit će visoku cijenu", zapisao je Napoleon.
Pavao I. razbijesnio se kada je saznao za osvajanje Malte, otoka koji je gotovo smatrao svojim vlastitim. Istovremeno je engleska flota admirala Nelsona blokirala otok s mora, a Osmansko Carstvo pokušalo ga je osvojiti od Francuske. U takvoj situaciji Pavao je počeo planirati vojni savez s Engleskom i Osmanskim Carstvom protiv Francuske.
Malta
Universal History Archive/Getty ImagesUdaljeni s otoka, malteški vitezovi zajedno su krenuli u Sankt-Peterburg tražiti pomoć od svog zaštitnika. Pavao je vitezovima ustupio predivni dvorac u Sankt-Peterburgu, dok je grof Litta, ponovo zastupnik reda na ruskom dvoru, objavio da je nekadašnji veliki majstor Von Hompesch izdao vitezove i da mora biti smijenjen. Papa Pio VI., koji je trebao imenovati novog velikog majstora, želio je očuvati red, i zato je, protivno pravilima, novi veliki majstor postao pravoslavni car, pritom u drugom braku i s djecom.
Ceremonija je održana 29. studenog 1798. godine. Vitezovi, noseći crne odore i šešire s bijelim perjem, okupili su se u prijestolnoj dvorani Zimskog dvorca. Povjesničar Jevgenij Karnovič piše: "Litta je, u ime malteških vitezova, zamolio cara da preuzme titulu velikog majstora. Nakon toga su knez Kurakin i grof Kutajsov prebacili crni baršunasti ogrtač s hermelinom preko carevih ramena, a Litta mu je, kleknuvši, uručio krunu velikog majstora, koju je car položio na glavu. Litta mu je zatim pružio mač ili 'bodež vjere'. Prihvatajući odličja nove vlasti, car je bio vrlo uzbuđen i prisutni su mogli zapaziti suze radosnice u njegovim očima. Izvukavši mač velikog majstora, prekrižio se njime, na taj se način zaklinjući da će poštovati pravila reda. U istom su trenutku svi vitezovi izvukli svoje mačeve i podigli ih uvis, kao znak prijetnje neprijateljima reda."
Titula velikog majstora je, osim toga, uključena u službenu titulu ruskog cara, a malteški je križ postavljen na grb Ruskog Carstva. Za većinu Rusa to je bilo zbunjujuće. Zašto bi pravoslavni car bio na čelu starog katoličkog viteškog reda? Nitko zapravo nije znao. Ali Pavao je očigledno sanjao o tome da se pod njegovim vodstvom ujedine sve kršćanske sile Europe protiv Francuske i osobno Napoleona. Orden Svetog Ivana Jeruzalemskog postao je dio ruskog sustava odlikovanja. Dobiti ovaj orden bio je znak posebne počasti od strane Pavla I.
Međutim, Pavao je samo de facto bio majstor odreda. Nikada nije službeno ubrojan među velike majstore Malte i na tom je položaju proveo vrlo kratko vrijeme.
Kada je Pavao postao veliki majstor malteškog reda, odmah je smatrao da Malta pripada Rusiji, iako je tada bila pod kontrolom francuskog garnizona, a s mora pod blokadom engleske flote. Je li car zaista mogao biti toliko naivan? Vjerojatno ne, jer je zapravo planirao vojnu kampanju zajedno s Franjom II., carem Svetog Rimskog Carstva i carem Austrije. Franjo II. također je bio bivši zaštitnik malteških vitezova i, prepoznajući Pavlov status velikog majstora, poslao mu je jedinstvenu relikviju, desnu ruku Ivana Krstitelja, ruku koja je krstila Isusa Krista u Jordanu. Ova relikvija još postoji i danas se čuva u samostanu na Cetinju u Crnoj Gori.
1799. godine Rusija i Austrija zajedno su započele rat protiv Napoleona u Italiji. Pavao I. je u Europu kao zapovjednika poslao Aleksandra Suvorova, nepobjedivog ruskog vojskovođu. Međutim, unatoč herojskim podvizima Suvorovljevih vojnika, Rusija je doživela izdaju. Poslije iscrpljujućeg prelaska preko Alpa, Suvorov se našao u Švicarskoj, napušten od austrijskih saveznika. Razjaren, Pavao je pisao Franji II. da povlači svoju vojnu podršku. Rusija je bila spremna napustiti koaliciju protiv Napoleona, kada je u rujnu 1800. zadobila konačan udarac: Engleska je osvojila Maltu.
4. rujna 1800. godine admiral Nelson zauzeo je Maltu bez imalo otpora. Naime, francuski garnizon već je mjesecima patio od gladi zbog engleske blokade s mora. Horatio Nelson također je imao petlje Pavlu poslati svoj mač, što je bila gesta poniženja za ruskog cara. Zbog toga je Pavao potpuno pobijesnio. Odmah je prekinuo sve diplomatske odnose s Engleskom i uveo embargo protiv više od 200 engleskih brodova koji su se u tom trenutku našli u ruskim lukama.
Tako su Pavlova pozicija velikog majstora malteškog reda i njegova želja da kontrolira Maltu kao uporište na Mediteranu Rusiji donijeli samo probleme. Udaljivši se od Engleske, Pavle se okrenuo svom dojučerašnjem neprijatelju Napoleonu Bonaparteu, predlažući da se Rusija i Francuska ujedine protiv Engleske. Napoleon je bio zainteresiran za ovu ideju i Pavlu je ponudio plan osvajanja Britanske Indije. Plan se već počeo ostvarivati kada je britanska obavještajna služba umiješala prste u ubojstvo Pavla I.
Aleksandar I., Pavlov sin i njegov nasljednik, nije imao namjeru podržati malteške vitezove. Nije preuzeo status velikog majstora reda, ali je ostao njegov zaštitnik tijekom još dvije godine, sve do 1803. Malteški križ uklonjen je s grba Ruskog Carstva, a 1817. godine odlikovanje Svetog Ivana Jeruzalemskog s popisa ruskih odlikovanja. Na kraju se Pavlov san o viteštvu i viteškoj časti razbio o surovu realnost odnosa među europskim silama.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
