Kavezi s dobrim dupinima stoje blizu obale. Čak i kada su u kavezu, oni pomoću svog prirodnog sonara mogu detektirati svaki podvodni objekt u radijusu od pola kilometra. Zbog toga se i drže u kavezu.
Kada otkrije plivača, dupin pritisne specijalnu pedalu i u zrak se ispali signalna raketa. Zatim dupin zauzme položaj tako da kljunom pokazuje približan pravac "nezvanog gosta". Poslije toga pritisne drugu pedalu i kavez se otvori, a on brzo dopliva do cilja i "neutralizira" ga.
Tako izgleda tipična scena "rada" borbenog dupina. To je jedna od mnogih stvari koje je dupine naučila djevojka po imenu Galina Šurepova, nekadašnja zatočenica Gestapoa i kći ruskog časnika.
Šurepova je imala tri godine kada je počeo Drugi svjetski rat. "Živjeli smo na granici, u Litvi. U grad Vilkaviškis Nijemci su ušli samo pola sata nakon početka rata. Bomba je pogodila našu kuću", ispričala je ona.
Njezin je otac bio rukovoditelj posebnog odjela vanjske obavještajne službe. On je u eksploziji zadobio kontuziju, pa je bez svijesti povučen u pozadinu zajedno s cijelim partijskim vrhom. Galina i njezina sestra, stara samo godinu i pol dana, ostale su s majkom. Netko je, međutim, dojavio Nijemcima da je to obitelj sovjetskog časnika, pa je majka Aleksandra Fjodorovna odmah odvedena u koncentracijski logor u Njemačku, a djevojčice, budući da su bile zdrave, dodijeljene su donorskoj grupi "Pflaume", gdje im je uzimana krv za ranjene njemačke vojnike.
Poslije rata su živjele u njemačkom prihvatilištu gdje su bile izložene fizičkom i psihičkom nasilju. "Jednom me je direktor, Nijemac, isprebijao i slomio mi ruku zato što sam često lizala papir u koji je bio uvijen margarin i davala ga drugim djevojčicama", pričala je Galina.
Otac i majka (koja je preživjela koncentracijski logor) sve su je vrijeme tražili, iako je na postavljeni upit iz Istočne Njemačke stigao nedvosmisleni odgovor da su djeca bračnog para Šurepov dodijeljena grupi "Pflaume" i da su zatim spaljena u plinskim komorama koncentracijskog logora. Ali oni su nastavljali s potragom ne obazirući se na tu informaciju. I nakon osam godina uspjeli su pronaći kćeri. Na jednom od popisa djece koja su pristigla iz Njemačke bile su dvije djevojčice koje su identificirane po datumima rođenja. Bila su im promijenjena imena i prezime, djevojčice su zaboravile ruski jezik, ali nije bilo sumnje da su to sestre Šurepov.
Galina je završila školu i upisala Lenjingradski fakultet za tjelesnu kulturu gdje je otkrila svoju naklonost prema podvodnom sportu. Već nakon godinu dana treniranja postala je prvakinja SSSR-a u ronjenju.
Na jednom je prvenstvu bio prisutan i casting menedžer snimateljske ekipe. Tražio je sportašicu za ulogu kaskaderke u filmu "Čovjek-amfibija" (1961.). Bio je to prvi sovjetski blockbuster u razdoblju poslije Staljina. Galina je zahvaljujući profesionalizmu i izgledu dobila tu ulogu. Taj je film svojevremeno bio najgledaniji u sovjetskim kinima.
Šurepova, međutim, nije nastavila glumačku karijeru. Odbila je ponuđeni stan i posao u Lenjingradu i otputovala na obalu oceana, udaljenu 6000 kilometara, tj. na Sahalin. Tamo je otvorila prvu ronilačku sekciju i sudjelovala u snimanju dokumentarnog filma o ribolovu dupina, užasavajući se zbog toga što se dupini brutalno kolju i od njih se pravi riblje brašno koje se zatim koristi za pravljenje stočne hrane. Na tome se njezina veza s dupinima prekida do 1967. godine, kada joj je netko pozvonio na vrata: "Otvorim vrata, a u hodniku stoji mornar visok dva metra. Kaže: ’Pozvani ste da radite u vojno-pomorskom centru za proučavanje dupina u Sevastopolju. Sutra ću doći po vas’", ispričala je kasnije ona.
Šurepova je povela svog sinčića, a od stvari je ponijela bicikl na tri kotača i manji kofer, i s predstavnicima vojske otputovala u Kozački zaljev.
Vojno je zapovjedništvo tražilo osobu koja zna nešto o morskim životinjama, koja može raditi pod vodom i dovoljno je fizički izdržljiva. Amerikanci su krajem 1960-ih već duže vrijeme proučavali sposobnost morskih životinja da izvršavaju vojne zadatke, dok Sovjetski Savez nije mnogo napredovao u toj oblasti. Nitko nije znao kako se to radi, niti je postojala bilo kakva znanstvena baza. Ispostavilo se da ni Šurepova u početku nije to znala.
Ona je dane i noći provodila u vodi ne znajući od čega početi. "Ja sam promatrala njih, a oni mene" pričala je kasnije. "Smršavila sam 45 kilograma... Jednom sam slučajno odbacila u stranu morske alge koje su mi smetale. Dupin je ispratio moj pokret. Bacila sam još jednom, i on je opet to pratio pogledom. Onda mu bacim ribu da potkrijepim tu reakciju. Kada mi je dogurao alge, opet sam mu dala hranu. Tako se ustalio refleks."
Zatim je počela koristiti i druge predmete – maramice, lopte... Dupini su naučili "aport" kao psi, naučili su nekoliko gesta i reagirali na ljudski govor.
Dvije je godine Galina s djetetom živjela na obali zaljeva, u šatoru za dvije osobe, u teškim uvjetima koji su nalikovali na vojnu vježbu. "To je bilo danonoćno promatranje i prisustvo u blizini dupina koji je držan u boksu. Čim nađem slobodan trenutak, odmah legnem i promatram ga. Ponekad on vidi da ga promatram i izvodi svašta kako bi me potaknuo da mu dam ribicu", pričala je ona.
Galina Šurepova ubrojana je u pripadnike Ratne mornarice kao prva žena-ronilac u SSSR-u, a na njezin posao stavljen je pečat vojne tajne. U Kozačkom zaljevu je 1967. godine otvoren prvi sovjetski vojni oceanarij u koji je dostavljeno 50 dobrih dupina. Tijekom 1970-ih se ovom projektu pridružilo nekoliko desetaka znanstvenih institucija. "Obuka dupina i tuljana izvodila se u nekoliko pravaca: osiguravanje i patroliranje terena, uništavanje diverzanata, potraga za različitim podvodnim objektima i njihovo otkrivanje", objasnio je Vladimir Petrušin, glavni vojni dreser Sevastopoljskog oceanarija.
"Uništavanje" diverzanta podrazumijevalo je da dupin smakne s njega opremu za disanje pod vodom i izgura ga na površinu. Znanstvenici su dugo pokušavali obučiti dupine-ubice, no praksa je pokazala da su visokorazvijene životinje suviše osjetljive na sličan stres i poslije napada nožem ili iglom koja paralizira čovjeka sabotiraju daljnje operacije. "Dupini umiju razmišljati, govoriti, voljeti i patiti. Oni žive četrdeset godina, a uginu od upale pluća ili infarkta", govorila je Šurepova.
Galina je postigla odlične rezultate. I danas se u dupinarijima koriste pojedine njezine metode dresure. U vojnom oceanariju je radila punih 40 godina. Ovo su mjesto posjećivali estradni umjetnici, glumci, kozmonauti i ugledni dužnosnici da vide predstavu s dupinima koju je ona priređivala. Ali sve je to Galina Šurepova platila zdravljem. Po odlasku u mirovinu operirani su joj nožni zglobovi, tako da je hodala na štakama. Umrla je 2017. u 79. godini života.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
