Kako je Kazahstan postao dio SSSR-a? (FOTO)
Rusija je u kazaške stepe došla početkom 18. stoljeća. Prvi su pod vlast ruskih vladara 30-ih godina 18. stoljeća dobrovoljno prešli kazaški rodovi takozvanog Mlađeg i Srednjeg žuza (plemenskog saveza), koji su od njih tražili zaštitu od ratobornih Džungara. Za Stariji žuz morali su ratovati s Kokandskim kanatom, ali i ono je u drugoj polovici 19. stoljeća prisajedinjeno carstvu, u čijem se sastavu nalazilo sve do njegovog pada 1917. godine.
Prvih godina sovjetske vlasti teritoriji koje su naseljavali Kazasi podvrgunuti su općem nacionalno-teritorijalnom razgraničavanju: nazivi, granice i prijestolnice njihovih nacionalnih oblasti stalno su se mijenjali. Tijekom devet godina od 1920. do 1929. godine Kazasi su promijenili tri prijestolnice: Orenburg, Kzil-Orda (Kizilorda) i Alma-Ata. Administrativna i teritorijalna stabilnost zavladale su tek 1939. godine, kada je Kazaška Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika odvojena od Sovjetske Rusije i pretvorena u saveznu republiku u sastavu SSSR-a.
Politika kolektivizacije (spajanja pojedinačnih seoskih imanja u kolektivne farme), provođena krajem 20-ih, koja je ignorirala specifičnosti uređenja života Kazaha, zajedno s prisiljavanjem nomada da prijeđu na sjedilački način života i sa sušom koja je zavladala, doveli su do toga da 1931.-1932. godine Kazahstan doživi najstrašniju glad u svojoj povijesti. Prema različitim procjenama, umrlo je od milijun do milijun i pol ljudi, a još oko 200 tisuća prešlo je u susjedni Iran, Kinu i Afganistan.
Kampanja borbe protiv nepismenosti koju je provodila sovjetska vlast širom zemlje imala je poseban značaj za Kazahstan. U trenutku raspada Ruskog Carstva nivo pismenosti stanovništva bio je oko pet posto, a do 1939. godine prelazio je 70 posto. Uoči Drugog svjetskog rata u dvadeset visokih i preko stotinu srednjih školskih ustanova Kazaške SSR školovalo se četrdeset tisuća studenata i đaka.
Ogroman, ali slabo naseljeni Kazahstan bio je 30-ih i 40-ih godina glavna destinacija za narode koje je vlast deportirala: Poljake i Ukrajince iz Zapadne Ukrajine, Kineze i Korejce sa Sahalina i iz Primorskog kraja, Nijemce s teritorija Povoložja i mnoge druge. Rehabilitacija i povratak prognanika kućama počeo je tek nakon Staljinove smrti 1953. godine.
Istovremeno je Kazaška SSR postajala najveći industrijski centar Sovjetskog Saveza: intenzivno se razvijala teška i laka industrija, gradile su se tvornice, eksploatirala nalazišta ruda. Karagandski bazen ugljena bio je najveći u zemlji poslije Donbasa i Kuzbasa. Zbog nedostatka ljudskih resursa u Kazašku SSR na rad su dolazile stotine tisuća radnika iz cijele zemlje.
U vrijeme Drugog svjetskog rata Kazahstan je bio pouzdana pozadina SSSR-a. Iz zapadnih regija zemlje ovamo je evakuirano oko 150 poduzeća, a još nekoliko stotina sagrađeno je od nule. U uvjetima njemačke okupacije najvažnijih sirovinskih rajona Sovjetskog Saveza Kazaška SSR nekoliko je puta uvećala proizvodnju obojenih metala, električne energije i tekućeg goriva. Preko milijun Kazaha sudjelovalo je u bitkama protiv neprijatelja, prošavši put od obrane pogranične Brestovske tvrđave do zauzimanja Berlina.
U poslijeratnom periodu Kazaška SSR nastavila se razvijati kao najvažniji ekonomski centar SSSR-a: pokrenuta je masovna kampanja obrade neobrađenih površina, osnovano je nekoliko desetaka gradova, sagrađena su nova poduzeća. Puste kazaške stepe bile su idealan poligon za ispitivanja prve sovjetske atomske bombe 1949. godine. Karakteristični reljef Republike bio je dobar za podizanje prvog kozmodrama na svijetu "Bajkonura" 1957. godine, koji funkcionira do danas.
Rukovodstvo Kazaške SSR pažljivo je pratilo proces raspada Sovjetskog Saveza koji je započeo krajem 80-ih. Tijesna povezanost ekonomije republike s ekonomijom Sovjetske Rusije, kao i činjenica da je njezino izvorno kazaško stanovništvo po broju značajno zaostajalo za nekazaškim stanovništvom (samo 6,5 milijuna u odnosu na 16 milijuna 1989. godine), utjecali su na to da ono postupa vrlo oprezno. Kazahstan je tako posljednji napustio SSSR, proglasivši neovisnost 16. prosinca 1991. godine.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu