Kada je i zašto Sovjetski Savez postao Rusija?

Rusija, nekoć poznata kao Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika (RSFSR), bila je jedna od 15 republika koje su postojale unutar SSSR-a od 1922. do 1991. godine. Ustvari je bila najveća od njih petnaest i "srce" socijalističke države. RSFSR je uvijek bio presudan za postojanje SSSR-a: u Moskvi su se donosile odluke, a Rusi su činili većinu stanovništva Saveza.

Ideja izlaska RSFSR-a iz SSSR-a bila je nešto poput zamisli da se Washington, New York i Kalifornija odvoje od SAD-a, tj. nešto nezamislivo. No to je upravo ono što se dogodilo. Kada se to dogodilo i, što je najvažnije, zašto?

Država u nevolji

Sovjetska ekonomija je kroz poteškoće prolazila od kasnih 1980-ih: preopterećena vojnim troškovima, država je imala poteškoća da svojim građanima osigura osnovnu robu, uključujući odjeću i hranu. Cijene nafte, koje su 1986. godine pale s 24 na 12 dolara po barelu, drastično su pogoršale situaciju.

Predizborni skup na Sovjetskom trgu u podršku perestrojki, širenju demokratizacije i glasnosti i dosljedne provedbe političkih reformi sovjetskog društva.

Vladimir Fedorenko/Sputnik

U tom kontekstu politika glasnosti Mihaila Gorbačova ("transparentnost"; slobodno kritiziranje stranke i vlade) i perestrojka ("obnova"; restrukturiranje gospodarskog sustava) nisu bile pretjerano uspješne. "Vlada nije mogla kontrolirati vlastite reforme niti predvidjeti njihove posljedice", napisao je na stranici TheQuestion (ruska Quora) publicist Aleksej Durnovo, odgovarajući na pitanje o razlozima zbog kojih je došlo do raspada SSSR-a.

Bijesni zbog teške ekonomske situacije, ljudi su sada imali priliku otvoreno kritizirati vlasti, što je, predvidljivo, dovelo do ozbiljne krize, uključujući i one etničke.

Sve se raspada

Durnovo između ostalih razloga navodi žudnju za moći regionalnih elita. "Bilo je časno i profitabilno biti glavni Komunist u Sovjetskoj Republici. No biti predsjednik neovisne države bilo je još bolje. I tako su se, osjetivši kako Savez slabi, regionalne elite počele razdvajati na 'dijelove'", piše on. Dodajte ovome "spavajuće" etničke sukobe i odjednom dobivate nekontrolirani kaos u nekoliko sovjetskih regija.

Gomila okupljena u Jerevanu na prosvjedu protiv azerbajdžanske agresije u spornoj enklavi Gorski Karabah.

AFP

Tijekom kasnih je 1980-ih izbilo nekoliko sukoba: armensko-azerbejdžanski sukob oko Gorskog Karabaha, sukobi između Gruzijaca i Abhaza/Gruzijaca i Oseta, svađe između različitih etničkih i vjerskih skupina u Tadžikistanu itd. Pokušaji vlade da smiri tenzije pokazali su se potpuno neučinkovitima. Kasnije su se u mnogim slučajevima ovi sukobi pretvorili u prave ratove u kojima su stradale tisuće ljudi.

Ova zemlja je premalena za nas oboje

Sa sovjetskim republikama koje su krajem osamdesetih - početkom devedesetih jedna za drugom proglašavale nezavisnost, Gorbačov se kao predsjednik SSSR-a (de facto na čelu savezne vlasti) borio da zadrži zemlju ujedinjenu. Mnogi ga od čelnika republika unutar Saveza nisu bili voljni slušati - osobito vođa koji je vodio RSFSR (subjekt unutar SSSR-a, poput Ukrajine ili Gruzije u to vrijeme). To je značilo da se Gorbačov suočavao s oštrom konkurencijom čak i u Moskvi. A njegov je suparnik tamo bio popularni ruski vođa po imenu Boris Jeljcin.

U prezidiju Predsjednik Vrhovnog Sovjeta RSFSR-a Boris Jeljcin i predsjednik SSSR-a, Glavni tajnik KPSS-a Mihail Gorbačov.

Leonid Palladin/Sputnik

Jeljcin je izabran za predsjednika Prezidija Vrhovnog Sovjeta RSFSR-a u svibnju 1990. (usprkos Gorbačovljevom protivljenju njegovoj kandidaturi) i pretvorio ovaj uglavnom birokratski položaj u vrlo važan: Kongres narodnih zastupnika RSFSR-a je 12. lipnja 1990. usvojio Deklaraciju o državnom suverenitetu. RSFSR još nije napustio SSSR, ali je stvorio neobičnu situaciju: sada su u Moskvi postojala dva lidera, jedan za SSSR (Gorbačov) i jedan za RSFSR (Jeljcin).

Završnica

Jeljcin je zatim otišao korak dalje: u srpnju 1990. je napustio Komunističku partiju, otvoreno pokazujući svoju neposlušnost Gorbačovu. RSFSR je održao svoje prve predsjedničke izbore 12. lipnja 1991., a pobjedu je odnio Jeljcin. Unatoč svojoj opoziciji Gorbačovu, odigrao je aktivnu ulogu u odbijanju pokušaja prevrata tvrdokornih komunista koji su se suprotstavili i njemu i vođi SSSR-a nekoliko mjeseci kasnije. Stoga se Jeljcin iskazao kao snažni vođa otpora, dok je Gorbačov tijekom pokušaja državnog udara odmarao na Krimu.

Ruski predsjednik Boris Jeljcin drži govor na oklopnom vozilu ispred zgrade vlade u kolovozu 1991. godine.

Reuters

Krajem 1991. Gorbačov, koji je formalno ostao predsjednik cijelog SSSR-a, nije imao gotovo nikakav utjecaj na njegovu politiku. Jeljcin se 8. prosinca 1991. susreo s predsjednicima Ukrajine i Bjelorusije (koji su do tog trenutka proglasili neovisnost) kako bi potpisali Beloveški sporazum kojim je proglašen raspad SSSR-a.

Gorbačov nije imao drugog izbora nego prihvatiti ono što se već dogodilo. 25. prosinca 1991. je službeno podnio ostavku na mjesto predsjednika SSSR-a. Komunistička država je prestala postojati - od tada je svaka od 15 republika bila prepuštena sama sebi, uključujući i Rusku Federaciju.