Zašto ne bismo koristili tenkove za gašenje požara? Ovo pitanje postavili su sebi sovjetski inženjeri krajem 70-ih godina.
Teška oklopna vozila na gusjenicama nudila su u teoriji neke prednosti vatrogascima toga vremena.
Kao prvo, tenkovi su u teoriji mogli prebaciti vodu i mješavine za gašenje vatre direktno u epicentar požara. Gusjenična vozila nisu imala gume podložne požaru, a gusjenice su mogle podnijeti visoke temperature.
Kao drugo, smatralo se da su tenkovi korisni iz još jednog razloga, da raskrče zapaljene ruševine i tako razbiju plamen na manje dijelove koji se lakše mogu savladati.
I kao treće, oklop tenkova mogao je zaštititi vatrogasce od šrapnela i fragmenata streljiva, što je bio problem za vatrogasce pri gašenju požara u vojnim i artiljerijskim skladištima.
GPM-54 bilo je prvo vozilo ove vrste. Proizvedeno je krajem 70-ih u 17. oklopno-tenkovskom remontnom zavodu Ministarstva obrane SSSR-a u Lavovu (tada dijelu Ukrajinske SSR). Bio je to vatrogasni tenk zasnovan na T-54, jednom od najboljih sovjetskih tenkova.
Imao je rezervoar za vodu na mjestu gdje se nekada nalazila kupola. Vozilo je također imalo opremu buldožera i vodeni top. Posjedovalo je rezervoar za pjenu zapremine 1100 litara i rezervoar za vodu od 9000 litara. Izbacivao je vodu brzinom od 40 litara u sekundi.
Od početka proizvodnje 1978. godine vatrogasni tenk GPM-54 nalazio se u pripravnosti na kozmodromu Bajkonur, koji je tada bio dio SSSR-a i koji Rusija danas iznajmljuje od Kazahstana.
Poslije eksplozije nuklearnog reaktora u Černobilu u blizini grada Pripjata (danas Ukrajina) 26. travnja 1986. godine, neki GPM-54 su korišteni u gašenju požara na mjestu nesreće.
Do početka 90-ih tenkovi GPM-54 upućivani su u vatrogasne odrede specijalizirane za gašenje šumskih i velikih industrijskih požara.
Poslije raspada SSSR-a 1991. godine vozila su također korištena za gašenje požara u skladištima streljiva.
Iako je zamisao mnogo obećavala, rezultat je imao neke ozbiljne nedostatke. Jedna od njih bila u tome što se vozilo nije moglo istovremeno kretati i koristiti vodenu pumpu.
Još jedna mana bila je u tome što dizelski motori nisu mogli podnijeti visoke temperature i ponekad bi otkazali usred obavljanja zadatka od pregrijavanja i nedostatka zraka na mjestu požara. Za članove posade situacija u kojoj bi se našli zarobljeni u metalnoj "konzervi" bez mogućnosti kretanja bila je gotovo smrtna kazna, jer nisu mogli pobjeći s obzirom na visoku temperaturu oko tenka.
Ovi nedostaci naveli su inženjere da traže nova rješenja i osmisle novi model vatrogasnog tenka. Krajem 90-ih napravljen je prototip pod nazivom SLS-100.
Vozilo je imalo daljinski sustav za upravljanje i zato se moglo koristiti u blizini izvora radioaktivnog zračenja i kemijske kontaminacije, kao i u drugim opasnim područjima bez ugrožavanja posade. Kada bi situacija dozvoljavala, međutim, tenkom je mogla upravljati dvočlana posada.
Domet vodenog topa i topa za izbacivanje pjene drastično je uvećan, dostižući 100 metara i 70 metara.
Još jedan model vatrogasnog tenka – Impuls-2M – proizveden je 1988. godine. Novi vatrogasni tenk bio je zasnovan na sovjetskom borbenom tenku T-62.
Impuls-2M posjeduje 50 topovskih cijevi za ispaljivanje kapsula s vodom, pijeskom ili vatrogasnim prahom. Gusjenično vozilo može se kretati brzinom do 50 km/h i teško je oko 35 tona.
Može podnijeti potisak unazad od pet uzastopnih plotuna iz deset cijevi zahvaljujući snažnoj platformi T-62. Sustav za automatsku kontrolu sprečava slučajnu paljbu iz više od deset cijevi istovremeno. Osim toga, posjeduje sustav koji štiti trup vozila od plamena i pregrijavanja kojim se rješava najakutniji problem modela GPM-54.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
