Sovjetske trupe u Kabulu nekoliko tjedana prije njihovog službenog odlaska iz Afganistana. Povlačenje trupa počelo je 15. svibnja 1988. godine.
Patrick Robert/Sygma/Getty ImagesAutomat kalibra 5,45 mm pouzdan je, a nije jako zahtjevan. Zbog toga je bio najčešće korišteno oružje u jedinicama Ograničenog kontingenta sovjetskih trupa u Afganistanu. Od prethodnog modela kalibra 7,62 mm AKM (Automat Kalašnjikova Modernizirani) razlikovao se po tome što je bio lakši te je imao veći efektivni domet.
U Afganistanu nije bilo zračnih ciljeva koje bi moglo obarati upareno zenitno oruđe kalibra 23 mm (ZU-23), ali je zato ono imalo mnogo posla na zemlji. Ovo oružje može otvarati paljbu s velikim kutom nagiba cijevi i naglo mijenjati ciljani sektor, tako da je dobro poslužilo vojsci u zaštiti stacionarnih objekata i pokrivanju kolona tehnike od napada mudžahedina. ZU-23 se postavljao na uzvišenja, a također na karoseriju teretnih vozila.
Sovjetska vojna patrola u Kabulu.
Robert Nickelsberg/Getty ImagesBorbeno vozilo pješadije BMP-2 opremljeno topom 2A42 kalibra 30 mm bilo je efikasno protiv neprijateljskih položaja na visokim kotama. Njegova najveća mana bila je slaba zaštićenost – svi u njemu mogli su izginuti od nagazne mine ili direktnog pogotka iz ručnog protutenkovskog bacača granata. Zbog toga su se vojnici uglavnom vozili na njemu izvana, na oklopu. "Može se reći da je nama, posadama BMP-a, bilo najteže na velikim afganistanskim vrućinama. Sunce je tako zagrijavalo oklop vozila da se on nije mogao dotaknuti rukom. I tako sjedimo ispod oklopa kao u peći i nehotice razmišljamo o našoj ruskoj zimi. Rado bi svako od nas izašao i istrljao se snijegom", sjeća se vozač V. Tancev.
Na planinskom terenu bez cesta helikopteri su imali neprocjenjivu vrijednost. Mi-8 je korišten prije svega za transport vojnika i tereta, a također za desantiranje, ali je mogao biti primijenjen i u borbenim djelovanjima. U tu svrhu se u otvoru na ulazu u helikopter često postavljao automatski bacač granata AGS-17 "Plamen" kalibra 30 mm s postoljem.
Nišan poluautomatske snajperske puške Dragunova kalibra 7,62 mm predviđen je za učinkovito gađanje s udaljenosti od 600 metara. Međutim, tijekom rata u Afganistanu 1985. godine snajperist 345. gardijske padobransko-desantne pukovnije Vladimir Iljin "skinuo" je neprijatelja s udaljenosti od 1350 metara.
Vrlo efikasne samohodne haubice kalibra 152 mm korištene su za proboj obrane mudžahedinskih utvrđenja. "Eksplozije rasprskavajuće-fugasnih projektila pravile su na zidinama otvore kroz koje su bez problema prolazili tenkovi i borbena vozila pješadije, suzbijale su svaki neprijateljski oružani otpor i osiguravale uspješno izvršavanje zadatka..." – tako veteran Afganistanskog rata Anatolij Grigorjev opisuje juriš na utvrđeni rajon u provinciji Baglan u travnju 1987. godine.
Jedan dio jedinica iz Ograničenog kontingenta sovjetskih trupa u planinama Afganistana.
Vladimir Vjatkin/SputnikT-62 i T-55 bili su osnovni tenkovi Ograničenog kontingenta sovjetskih trupa u Afganistanu. Imali su mali vertikalni nagib topa i uparenog mitraljeza, tako da nije bilo lako gađati neprijateljski položaj na visokim kotama, a velika prašina često je bila pogubna za rad motora, transmisije i pogonskih dijelova. "Tenkovi... u većini slučajeva ’nisu pronalazili’ operativni prostor za svoju primjenu, nisu mogli gađati vrhove uzvišenja, zaglavljivali su se u šumovitom terenu s gustom vegetacijom, i u borbi su često bili beskorisni", priča general-bojnik Aleksandar Ljahovski.
Mitraljez kalibra 12,7 mm imao je optički nišan i veliku brzinu paljbe – ispaljivao je 800 metaka u minuti. Odlično se pokazao u obrani kontrolnih punktova. Iz "Utjosa" se moglo precizno gađati s udaljenosti od nekoliko kilometara, tako da mudžahedini nisu mogli prići na udaljenost s koje bi mogli efikasno otvarati vatru iz automata.
Kada su sovjetski vojnici imali zadatak "dohvatiti" neprijatelja dobro skrivenog u planinama, uvijek im je u tome od koristi bio samohodni minobacač 2S4 "Tulipan" kalibra 240 mm. On je efikasno pogađao utvrđene položaje mudžahedina s udaljenosti od 20 kilometara, čak i na drugoj strani planinskog vrha i u kanjonima.
Poslije pobjede u sukobu s mudžahedinima jedinice ruskog Specnaza zaplijenile su 15 prijenosnih protuzračnih raketnih sustava "Stinger" proizvedenih u SAD-u. Jalalabad, 1989. Afganistan.
Andrej Solomonov/Global Look PressOklopni transporteri imali su dosta problema s motorima u planinama Afganistana, gdje je zrak razrijeđen, tako da su se često pregrijavali i gubili snagu. S druge strane, BRT-70 je podnosio nagazne mine mnogo bolje nego tenkovi i borbena vozila pješadije. Čak i ako mu je oštećeno nekoliko kotača, on nije postajao lak plijen, nego se nastavljao kretati.
Sovjetski vojnici napuštaju Kabul, Afganistan, 6. veljače 1989. godine.
Eric Bouvet/Gamma-Rapho/Getty ImagesJurišni helikopteri Mi-24, neslužbeno poznati kao "Krokodili", mogli su nositi kako streljačko-topovsko naoružanje, tako i rakete i bombe. Visoke planine, prašina i vrućina pogubno su djelovale i na helikoptere, kao i na drugu sovjetsku tehniku. Pa ipak, "Krokodili" su efikasno uništavali odrede mudžahedina i njihove utvrđene položaje, ulijevajući neprijatelju strah u kosti. Tako je 1983. godine Anatolij Volkov u provinciji Tahar svojim Mi-24, koji je ostao bez streljiva, pokrivao povlačenje desantne čete, u svakom naletu imitirajući napad na neprijateljsku živu silu i samo ih je svojim izgledom prisiljavao da se uvijek razbježe na sve strane.
Ručni bacač plamena "Šmelj" u Afganistanu, 1986.
E.Kuvakin (CC BY-SA 3.0)Ručni bacač plamena "Šmelj", koji su mudžahedini zvali "đavolja cijev", po svojoj moći bio je ravan haubici kalibra 152 mm, ali je bio težak svega 11 kilograma, tako da ga je pješadinac lako mogao nositi na leđima. Granata je imala domet 1700 metara (s tim što je efektivni domet bio 800 metara) i uništavala je sve živo u radijusu od 80 kvadratnih metara u zatvorenom prostoru i u radijusu od 5 metara na otvorenom. "Šmelj" je bio efikasno sredstvo za borbu protiv neprijatelja koji se krije u tjesnacima.
Lovac-bombarder Su-17 jedini je sovjetski borbeni avion koji se primjenjivao u Afganistanskom ratu od početka do kraja, i to kako za napad na neprijatelja, tako i za opažačke misije. Ekstremni klimatski uvjeti često su izazivali pregrijavanje i otkazivanje opreme, kao i pogoršavanje karakteristika uzlijetanja i slijetanja, a također veću potrošnju goriva. Danju je bilo nemoguće boraviti u kabini, tako da su se borbeni letovi pomicali za večernje ili rane jutarnje sate.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
