Kako je ruski izaslanik spasio Peking od britanskih i francuskih trupa

Russia Beyond (Foto: Henri Jannin; Dmitrij Jančevecki)
Spašavajući žitelje kineske prijestolnice, Nikolaj Ignatjev dao je ogroman doprinos povijesnom razvoju Kine, ali i čitavog Dalekog istoka Rusije.

Sredinom 19. stoljeća dinastija Qing zapala je u krizu. U zemlji je bjesnio Tajpinški ustanak seljaka usmjeren protiv strane intervencije i vladajuće mandžurske dinastije. Pored toga, Kina je bila prisiljena u dva se opijumska rata suprotstaviti pritisku zapadnih sila koje su željele u ovoj zemlji pojačati svoj ekonomski utjecaj. 

Britanske i francuske trupe pljačkaju Staru ljetnu palaču (Yuanming Yuan) 1860.

Bolje obučene i naoružane trupe Velike Britanije i Francuske lako su odnosile pobjedu nad vojskom dinastije Qing. Početkom listopada 1860. godine one su već bile pred vratima Pekinga spremajući se razoriti kinesku prijestolnicu. U tom kritičnom trenutku grad je spasio ruski izaslanik, general bojnik Nikolaj Ignatjev. On, međutim, nije to učinio samo radi Kineza.

Podjela Dalekog istoka

Ruski izaslanik upućen je u Kinu sa zadatkom koji je bio praktički neizvediv. Trebao je bez ičije pomoći uvjeriti Kineze da ispune sporazum o razgraničenju s Rusijom koji su ranije potpisali.

Teritoriji koji su pripali Rusiji po Aigunskom sporazumu i Pekinškom traktatu iz 1860. godine

Rusija je sredinom 19. stoljeća značajno ojačala svoje pozicije na Dalekom istoku koristeći slabost južnog susjeda. Ona je 1858. godine u gradu Aigunu sklopila s dinastijom Qing sporazum po kojem su dvije države povukle granicu rijekom Amur sve do rijeke Usuri. Rješavanje pitanja razgraničenja od Usurija do tihooceanske obale ostavile su za kasnije.

Car Yizhu (Xianfeng), međutim, ubrzo je zatim odbio priznati Aigunski sporazum te je oduzeo činove dužnosnicima koji su ga potpisali. Na službenom se nivou tvrdilo da "lijeva obala uopće nije ustupljena Rusiji", nego je dana "na zajam" radi naseljavanja "siromašnih Rusa koji lutaju zato što nemaju svoju zemlju". 

Yizhu (Xianfeng), sedmi kineski car dinastije Qing

Carska je vlast željela riješiti ovaj problem mirnim putem i zato je poslala Ignatjeva u Peking. On je gotovo godinu dana proveo u prijestolnici carstva bezuspješno pokušavajući isposlovati konačno definiranje granica između dviju zemalja i priznanje da joj pripadaju primorski teritoriji koji su joj de facto već pripadali.

Na kraju je ministar vanjskih poslova Aleksandar Gorčakov predložio svome izaslaniku sljedeći plan: da ode u sjedište britanskih i francuskih trupa i da zajedno s njima krene na Peking gdje će zatim nastupiti kao posrednik i mirotvorac tražeći zauzvrat od dinastije Qing ratifikaciju Aigunskog sporazuma.

Vješti diplomat

Ignatjev je u svibnju 1860. godine tajno napustio kinesku prijestolnicu i ubrzo stigao u logor savezničkih trupa u Šangaju, gdje je upoznao baruna Jean-Baptiste-Louisa Grosa i grofa Jamesa Brucea, koji su od Pariza i Londona dobili ovlaštenja da ostvare pobjedu nad dinstijom Qing i pravo na slobodnu trgovinu opijumom u Kini. 

Portreta Jamesa Brucea

U početku su diplomati bili podozrivi prema ruskom generalu, ali je on brzo otklonio sve sumnje. Nikolaj Pavlovič prevario ih je priopćivši da su sva sporna teritorijalna pitanja između Rusije i dinastije Qing već riješena i da je on došao kod njih isključivo u svojstvu mirotvorca.

Ignatjev je uspio steći povjerenje saveznika i poslužio im je kao dragocjeni izvor znanja o Kini, kome su se oni obraćali čim se pojavi potreba. On im je stavio na raspolaganje važne statističke i topografske podatke o zemlji, biografske podatke pojedinih dužnosnika dinastije Qing, pa čak i plan Pekinga. 

Nikolaj Pavlovič Ignatjev

S druge strane, Nikolaj Pavlovič svidio se i Kinezima. Ruska misija namjerno se kretala s izvjesnim zaostatkom u odnosu na engleske i francuske trupe, pružajući pomoć nastradalim žiteljima koje su europski vojnici ugnjetavali, i organizirajući susrete s predstavnicima lokalnih vlasti i trgovačkih krugova. "Zanimljivo je da su žitelji naselja na putu duž riječne obale dočekivali Ruse kao spasitelje čim bi prepoznali da je plovilo rusko, jer su smatrali da su to miroljubivi ljudi privrženi Kini, te su molili Ruse da ih zaštite od njezinih saveznika koji pljačkaju i uništavaju", napisao je kasnije Ignatjev.

Početkom listopada 1860. godine, kada su britanske i francuske trupe stigle do Pekinga, Nikolaj Pavlovič već je postao ličnost koju su podjednako poštovale i cijenile obje suprotstavljene strane. Njegova pomoć stigla je u najkritičnijem trenutku.

Spašavanje grada 

Drugi opijumski rat 1856.-1860.

Poslije propalih pregovora između saveznika i predstavnika vlade dinstije Qing, Kinezi su zarobili nekoliko Engleza i Francuza, dugo su ih mučili i na kraju pogubili. Europljani su u gnjevu zauzeli i opljačkali carsku ljetnu rezidenciju, Staru ljetnu palaču (Yuanming Yuan). Car je bio prisiljen pobjeći z grada.

Peking je bio samo jedan korak od pustošenja kada se Ignatjevu obratio monarhov brat, veliki knez Yixin i zamolio ga da posreduje. Yixin je u tom trenutku praktički imao ovlaštenje vladara. General je pristao, ali je iznio nekoliko uvjeta: da se ratificira Aigunski sporazum i da se izvrši razgraničenje rijekom Usuri do Koreje. 

Yixin (Princ Gong) iz dinastije Qing, brat cara Yizhua

Monarhov se brat složio i Nikolaj Pavlovič je uložio sve svoje napore kako bi zaustavio napredovanje saveznika i organizirao dijalog između zaraćenih strana. "Ako padne dinastija Qing, s kim će onda saveznici potpisati sporazum? Tko će im platiti ratnu odštetu? Umjesto toga će morati formirati novu vlast u Kini i snositi nove troškove!" – tako je on uvjeravao Grosa i Brucea.

Na kraju su pod utjecajem ruskog izaslanika Britanci i Francuzi sjeli za pregovarački stol. Od Kineza su dobili velike trgovačke privilegije, uključujući legalizaciju trgovine opijumom, poslije čega su napustili prijestolnicu. 

Nikolaj Pavlovič Ignatjev, 1900., Peking

U znak zahvalnosti za pomoć pruženu u rješavanju krizne situacije Kinezi su napokon pristali pregovarati s Ignatjevom. Tako je 14. studenog 1860. godine sklopljen Pekinški traktat po kojem su Rusiji pripale zemlje na desnoj obali rijeke Amur od ušća rijeke Usuri do obale Tihog oceana (na istoku) i do granice s Korejom (na jugu). "Sve je to obavljeno bez prolijevanja krvi samo vještinom, upornošću i požrtvovnošću našeg izaslanika...", istaknuo je guverner Istočnog Sibira Nikolaj Muravjov-Amurski u pismu napisanom Gorčakovu.

Upravo tada su generalno gledano definirane konture rusko-kineske granice koje s izvjesnim izmjenama i danas važe.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće