Najveći poraz koji su američke trupe doživjele u Rusiji

Jutro u sjevernom ruskom selu Nižnja Gora tog 19. siječnja 1919. godine bilo je vedro i hladno. Američki su vojnici tu bili razmješteni i mirno su spavali u svojim posteljama kada je ih je iznenadna moćna artiljerijska kanonada primorala da poskaču na noge. Oni su odmah istrčali vani i ugledali kako se svega nekoliko stotina metara od njih iz snijega podižu redovi vojnika Crvene armije obučenih u bijelo. Tako je počela bitka koja je u velikoj mjeri predodredila sudbinu strane intervencije na ruskom Sjeveru tijekom Građanskog rata.

Američki vojnici na ruskoj zemlji

Američki vojnik prilikom utovara zaliha za brod koji kreće u Rusiju, 1918.

Američki nacionalni arhiv

Glavni razlog koji je pobudio SAD, Veliku Britaniju i Francusku da otpočnu intervenciju u Rusiji bio je Brestski mirovni ugovor koji su 3. ožujka 1918. godine potpisale Centralne sile s boljševicima nakon što su ovi u Rusiji došli na vlast. Po izlasku Rusije iz rata, Nijemci su imali priliku svom se silinom obrušiti na Francuze, što saveznici nikako nisu mogli dopustiti.

U Washingtonu, Parizu i Londonu donesena je odluka da se ukaže vojna i materijalna pomoć neprijateljima boljševika, takozvanim "bijelima", koji su otvoreno izražavali spremnost da ratuju protiv Njemačke do konačne pobjede. Pored toga, u ruskim lukama bila je koncentrirana ogromna količina vojnog tereta koji su saveznici ranije poslali ruskoj vojsci. Bilo je važno da taj teret ne dospije komunistima u ruke.

U ljeto 1918. godine preko pet tisuća vojnika američke vojske iskrcalo se u sjevernoj ruskoj luci Arhangelsk. Otprilike se u isto vrijeme još osam tisuća pojavilo na ruskom Dalekom istoku, da između ostalog ograniče teritorijalne pretenzije Japana, njihovog novog geopolitičkog protivnika koji je također sudjelovao u intervenciji.

Američka ispostava u divljini krajnjeg sjevera Rusije

Američki nacionalni arhiv

U jesen iste godine bjelogardijske trupe su se uz podršku stranih intervenata (uglavnom Amerikanaca i Kanađana) probile 300 km na jug do Arhangelska i zauzele grad Šenkursk na obali rijeke Vage, te su tako prodrle duboko u teritorij koji su kontrolirali boljševici. Oko grada su u tri reda bile razvučene prepreke od bodljikave žice, branila su ga mnogobrojna mitraljeska gnijezda i nekoliko desetaka artiljerijskih oruđa, tako da je on sovjetskom zapovjedništvu bio kao kost u grlu.

Bitka kod Šenkurska

Američki vojnici, kamuflaža u snijegu.

Američki nacionalni arhiv

Boljševicima nije pošlo za rukom zauzeti Šenkursk u jesen, te je glavni napad sovjetske 18. streljačke divizije 6. armije na grad bio planiran za siječanj 1919. godine. Divizija je brojala 3000 ljudi, a s druge je strane bilo 300 Amerikanaca i 900 bjelogardijaca i Kanađana.

Krasnoarmejci su uz podršku partizana planirali istovremeno napasti s tri strane, i to usred surove sjeverne zime, nemajući nikakva pouzdana sredstva za vezu. "Meni je bilo kristalno jasno da, kad bih takvu operaciju predstavio profesoru generalu Orlovu u Akademiji Glavnog stožera, ne bih više mogao priviriti u Glavni stožer", napisao je u memoarima "Dva života" autor plana, sovjetski zapovjednik i nekada carski general Aleksandar Samojlo.

Jedinice 18. divizije krišom su se prebacivale prema Šenkursku i okolnim selima gdje su se nalazili garnizoni bjelogardijaca i intervenata. Podnoseći temperature od gotovo -40 stupnjeva Celzija i propadajući u dubok snijeg, krasnoarmejci su povrh svega vukli sa sobom i tešku artiljeriju.

Američki vojnik dijeli kuhanu rižu boljševičkim zatvorenicima, siječanj 1919.

Američki nacionalni arhiv

Da bi napad bio što veće iznenađenje, borcima je naređeno da povrh šinjela obuku donje rublje. Bijele košulje i bijelo dugo rublje odigrali su ulogu kamuflažne odjeće (jer je bio snijeg) i omogućili napadačima da se neprimijećeni prišuljaju neprijateljskim položajima na stotinjak metara.

Neprijatelj je bio uzdrman pojavom crvenoarmejaca s teškom artiljerijom na terenu za koji se mislilo da je neprohodan. I pored toga, boljševicima je trebalo pet dana da potisnu bjelogardijce, Amerikance i Kanađane, i da ih prisile na povlačenje prema gradu. "Snijeg je bio dubok do pojasa. Bio je to pravi košmar. Na svakom našem koraku netko je od naših nesretnih drugova padao mrtav ili ranjen. Nije bilo moguće pružiti im pomoć, svatko se borio za svoj život", napisao je kasnije poručnik Harry Mead.

Zarobljeni boljševici

Američki nacionalni arhiv

Odlučujući juriš na grad bio je planiran za 24. siječnja. Ne dočekavši napad, bjelogardijci i interventi užurbano su se povukli iz Šenkurska jedinim putem koji "crveni" nisu presjekli, prema selu Vistavka.

Gorak poraz

Časnici savezničkog ekspedicijskog korpusa u Arhangelsku 1919.

Američki nacionalni arhiv

Vojnici 6. armije ušli su u grad i zaplijenili vojna skladišta s 15 oruđa, 60 mitraljeza i 2000 pušaka. Velike rezerve namirnica ostale su potpuno netaknute. Upravo su te rezerve pomogle protivniku da se povuče, jer su izgladnjeli crvenoarmejci digli ruke od gonjenja i bacili se na hranu. 

Svježe američke grobnice u Rusiji

Američki nacionalni arhiv

Uslijed Šenkurske operacije snage bijelih i intervenata ostale su bez važnog uporišta i odbačene su 90 km na sjever. Samo su američke i kanadske jedinice imale 40 mrtvih i oko stotinu ranjenih, što je bio bolan udarac za intervente koji su se planirali držati što dalje od područja borbenih djelovanja. Radi usporedbe, američki korpus "Sibir" brojao je 8000 vojnika, a za godinu i pol dana, koliko je proveo na ruskom Dalekom istoku i u Sibiru, u svim je borbama imao 48 mrtvih i 52 ranjena vojnika.

Američke jedinice se postrojavaju uoči odlaska iz Rusije u lipnju 1919.

Američki nacionalni arhiv

Šenkurska katastrofa snažno je uzdrmala borbeni duh intervencije, izazvavši previranje u mnogim američkim, britanskim i francuskim jedinicama čiji vojnici nisu željeli umirati u ratu koji nisu oni vodili. Ona je ujedno odigrala važnu ulogu i u tom smislu što su vlasti SAD-a i njihovih saveznica ubrzo ozbiljno počele razmišljati o svrsishodnosti i cijeni boravka svojih trupa na teritoriju Rusije.